Ništa više nije kao prije…

Znaš, od kada te nema, moram ti reći da ništa više nije isto.

Sve se nekako promijenilo.

Kao da se sve raspalo.

Ostala je ta neka praznina u meni, u nama koji smo ostali….

Oduvijek sam bila dobrano svjesna tko držao obitelj na okupu, ali tvojim odlaskom dobila sam samo potvrdu da si ipak ti bio glava kuće. Bar si se trudio da to tako bude i sada, moram ti priznati – zaista ti je to sve dobro išlo, to tek sada vidim… Stvarno je bilo tako….

Više ništa nije isto…

Znaš, kod mame baš i ne idem toliko često, ne mogu. Svaki ulazak u onaj stan previše me podsjeća na tebe. Uvijek kada dođem gore, nekako nesvjesno sjednem na tvoje mjesto za stolom i pijem kavu – iz tvoje šalice. I samo ponekad, kad me put nanese u taj stan, još uvijek nekako tupo se zabuljim u onaj kauč na kom si uvijek sjedio i čekao kad bi mali i ja dolazili.

Mali ode kod none, ali ne baš često i ne baš rado. Fališ mu… Ne može zaspati u krevetu u kom je uvijek spavao s tobom i nonom jer ipak si ti njemu bio sve, i nono i prijatelj i kompić za vaše “dječje” gluposti. Jako mu fališ. Neki dan mi je rekao, onako uspu, da se ti sada sigurno negdje na nebu igraš sa svojim prijateljima.

Jbg, nisam se rasplakala, ali sam progutala knedlu. Znaš da ja pred malim ne plačem jer se trudim biti mama lavica koja pokušava život hendali najbolje što zna…

Ni s mamom se baš ne čujem previše, sve se to nekako prorijedilo, a znaš i sam da mama i ja nismo baš bili neki pobjednički tim, uvijek smo imale neke rasprave i neka oprečna razmišljanja o životu. Sada je to naše nerazumijevanje još više nekako isplivalo. Ne kuži me ona, kao ni ja nju. Previše smo različiti svjetovi, za razliku od tebe i mene, mi bi se uvijek kužili i samo pogledom. Fališ mi.

A znaš, stara je i puna zamjeranja prema meni. Uvijek mi postavi isto glupo pitanje: “Jesi bila tati na groblju?” Kao da još uvijek ne kuži da će opet dobiti isti odgovor: “Nisam! Znaš da ne idem na groblja!”

Znaš i sam da je ona onaj tip osobe a što će ljudi reći???

Isto tako znaš da ja nisam nikad bila taj kalibar i da me nikad nije bilo previše briga za to što će ljudi reći…

Ljudi i tako uvijek pričaju što hoće…

Tužna sam jer mi to zamjera a ne shvaća da na groblje mogu doći, zapaliti svijeću i odraditi onaj dio koji se od mene očekuje, ali ona nikako da shvati da se ja s groba ne mogu vratiti kući jer najradije bih legla na ploču pored tvoje slike i samo bih se sklupčala kao dijete i plakala. Ona ne kuži da je meni taj odlazak na groblje susret sa stvarnošću da si tamo stvarno ti i da te nema više. Ona ne kuži da mi nakon toga treba bar nekoliko dana da se opet i ponovo skupim i pokušam nastaviti normalno živjeti…

Njoj je kao i obično jedino bitno što će ljudi reći. I sto puta sam joj objasnila da jebeš ljude i njihove prazne i šuplje priče i da uredan i čist grob je samo predstava za širu javnost a ono što ja nosim u sebi, a ono što mi nosimo u sebi, svu tu buru emocija i prazninu, e to je ono nešto što je pravo i iskreno, na sve ostalo se poserem, ma uostalom, znaš mene…

 

Od kad te nema na barku isto ne idem. Bila sam samo jednom na proljeće, ali čisto onako, samo da vidim je l’ sve ok, je l’ pluta… Teško mi je pao da dolazak tamo. Rasplakala sam se ispred barke i samo sam plakala jer znam da je ta barka dio tebe, da je mali na njoj s tobom odrastao, znam da smo skupa pili bevandu i ćakulali do dugo u noć. Previše me podsjeća na tebe i ne mogu ići. Ne ljuti se na mene radi toga, ali sve mi je to nekako prerano.

U biti, mislim da mi nikad neće biti pravo vrijeme da odem, znaš i sam da sam jebeni emotivac koji jako dobro skriva emocije, a u meni vrije bura izmiješanih osjećaja koje vješto skrivam od javnosti.

Ma najradije bih pobjegla i iz ovog stana, previše je tebe u mom stanu, previše me stvari podsjeća na tebe, ali ne mogu, nemam kuda, moram ostati tu i boriti se sa svojim demonima. Znaš da tvoji opušci još uvijek stoje u košu za smeće u garaži? Još uvijek je garaža posve ista i sve je na svom mjestu kako si ti ostavio. Sve je zakramano kao i obično, ništa ne diram, ne mogu još uvijek. Sve je na svom mjestu, i tvoj alat, i tvoja radna tuta i svaki komadić radnog stola je upravo isti kao da si jučer bio tu…

Tužno, zar ne?

A kako sam ja?

Tako tako, kako koji dan, malo gore, malo dolje, više gore a kad padnem dolje onda rovarim kao krtica po samoj sebi. Ne dam se, borim se, prkosim mislima i svojoj glavi – klasika.

Iako, moram ti reći da se često osjećam kao Pale sam na svijetu. Tužno je to kad imaš sto ljudi oko sebe a ustvari si sam, u biti, tako se osjećaš, nekako prazno i šuplje…

Prvi put u životu nakon svih mojih bura i oluja baš se osjećam samo na vjetrometini života, čudno zar ne? Baš se jebeno osjećam samo i nezaštićeno od kada te nema i svaki dan sam svjesnija toga koliko mi ustvari nedostaješ i koliko si mi značio dok si bio tu kraj nas…

Nekad sam tvoje “mrzila” tvoje pozive koji su redovno bili ujutro, popodne i navečer i još koji između, čisto onako da ne prifali s tvojim bezveznim pitanjima koji su bili skuža samo da nas čuješ. Sada bih dala sve na svijetu da me nazoveš i postaviš mi još jedno tvoje bedasto pitanje i onako s osmjehom pošalješ me u onu stvar jer nisi dobio odgovor od mene koji si htio čuti…

Bez tebe, jebeno, više nije ništa isto….