Ah, te svekrve!

Od same pomisli da ću i ja jednom biti nečija svekrva lagano se naježim, pa ne znam da li bih se smijala ili plakala. Iskreno, mislim da ću se ja smijati, a dotična će vjerojatno plakati. Ali, nema veze, ima vremena do tada, ima još zaista puno vremena i tko će ga znati što nam život nosi…

Svekrve su neiscrpna tema i svaka ženska kava, svako žensko druženje s mojim prijateljicama je barem malo uljepšano temom svekrve. Naravno, svaka svekrva nije dobra, svaka ima ono nešto iritantno u sebi, svaka je baš onakva kakva ne bi trebala biti, svaka bode nos u sve što je se ne tiče – naravno i svaka je najpametnija. Vrlo malo je onih koje su baš dobre žene, neutralne, neprijatne, a opet na usluzi kad god je to potrebno.

Nije to moje mišljenje, ali takav sam utisak stekla kroz sva ta naša višegodišnja, ženska druženja. Nije baš da su te svekrve ostavile neki dobar utisak na izabranice njihovih sinova. Iako, često slušajući sve te ćakule oko neiscrpne teme svekrva, zaključujem da medalja zaista uvijek ima dvije strane pa tako i u ovom nemilom slučaju.

Svako toliko naletim na priču tipa – znaš, ona je u penziji i ništa ne radi po cijele dane osim što klafra preko telefona i šeće s cigarom u ustima, a ja ne znam gdje da se prije rastegnem od obaveza oko djece i muža i vrtića i škole i čišćenja i bla, bla, bla…. I ona je tako grozna žena jer sve to vidi i uskoči samo ponekad kada se to njoj da… I kad je pitam, ona neće i kaže da ima svojih obaveza, zamisli ti to…

Stvarno, kad čuješ tako nešto ostaneš malo zapanjen i zapitaš se – pa kakva je to žena ustvari – ta svekrva, kakva je to nona? A u biti, iskreno rečeno, što tu ima loše u cijeloj priči da žena neće uletjeti, odnosno samo kad njoj to paše i kad ona ima vremena.

Nema tu ništa loše!

Realno gledajući, te svekrve su žene koje već imaju neku godinu, imaju neki život iza sebe, a vjerujem kako ih najčešće nije baš mazio i pazio. Kada su one bile mlade, bila su to neka druga vremena. I imale su one svojih obaveza i trčanja i djecu i komotnog muža i vjerojatno njegovu bolesnu mamu na grbači. Vjerojatno su se ubijale i od posla i od obaveza. Trči i krši se oko muža svaki dan da bude čist i ispeglan, pa trči oko djece – vrtići, škole, doktori i druge obaveze, pa trči po kući i oko kuće da sve bude pošpanano, jer je to tako moralo biti. I tako svaki dan, iz dana u dan sve ispočetka.
E onda dođe onaj trenutak kad djeca porastu pa imaš manje obaveza oko njih, pa ti dođe dan da odeš u zasluženu penziju i da se konačno posvetiš sebi onako kako ti želiš i kako tebi paše. Lagano i bez presinga, bez briga i bez obaveza. Međutim, u međuvremenu ti se uvali nevjesta sa sretnom kombinacijom čuvanja dvoje do troje unučadi. Bude sve super ako to kao nona prihvatiš i stojiš na raspolaganju onda kada to njima paše, ali ako samo jednom kažeš da ne želiš ili ne možeš odmah si na listi za “odstrel”.

Zašto tako?

Često, kad priča na kavi krene u ovom smjeru, nastane lagani kaos jer se često postavim malo zaštitnički prema svekrvama, u biti, ne zaštitnički već realno. Zbog čega bi ta jadna sveki trebala biti na raspolaganju kad se nekom hoće? Zašto?

Ne znam, ali, uvijek sam nekakvog mišljenja da su djeca – isključivo i samo briga roditelja i da su prvenstveno roditelji ti koji bi se trebali organizirati i posložiti oko djece i dječjih obaveza. Bake ili none su tu da ulete samo ponekad i po potrebi, baš onda kad je frka i kad nema drugog izlaza, ali nikako da se očekuje od njih pod obavezno da čuvaju svoje unuke svaki dan i po skoro cijele dane.

Zaslužile su se te naše svekrve malo i odmoriti i uživati u životu bez obaveza u dugo očekivanoj mirovini. Nema tu vrijeđanja i nema tu pljuvanja i verbalnog udaranja po njima jer one to stvarno ne moraju. Sve je to njihova dobra volja, ako žele – super, ako ne žele ili ne mogu, trebalo bi nam isto biti super. Realno, ipak su one svoju djecu nekako podigle, izborile te životne borbe, same ili s nekim, nebitno, tako je i na nama da svoju djecu isto nekako podignemo, sami ili s nekim, nebitno…