Ako intenzivno radite na sebi… Pazite se zamki!

Psihoterapija je prekrasna i može nam doslovno promijeniti život iz temelja. Međutim, treba imati na umu da ništa na svijetu nije savršeno i da, iako su većinom pozitivni, i psihoterapija ima svoje negativne aspekte.

Kroz svojih 6 godina kontinuirane psihoterapije i 4 godine izučavanja tjelesno orijentirane terapije, primijetila sam da neki od nas koji redovno radimo na sebi (myself included) možemo upasti u neke podmukle zamke koje dosta dugo mogu prolaziti nezamijećene ispod radara i u konačnici otežati, produljiti, zakomplicirati ili čak potpuno onemogućiti daljnji napredak.
Kako bi izbjegli njihov razorni utjecaj, mislim da je prvi korak da ih imenujemo i osvijestimo.

Ovdje sam pokušala sažeti najveće od njih.

1. Prividna ranjivost

Nakon mnogih terapija, proživljenih procesa, pročitanih knjiga o psihologiji i psihoterapiji, nakon brojnih suočavanja s vlastitom tugom, ljutnjom, sramom i strahom, događa se da se naša psiha navikne na duboke emocionalne procese.

Sljedeći korak je da lagano „ogugla“ na to i krene se nesvjesno odvajati. Vrlo dobro naučimo baratati psihološkim rječnikom, znamo kako izgleda pojedina emocija i što je sve potrebno reći kako bi se opisalo određeno stanje. Pričali smo o svojim traumama i ranama toliko puta, da sad već možemo napamet, i zapravo potpuno odvojeno, podijeliti s nekim kako smo se osjećali i kako se osjećamo. Iz perspektive onog koji nas sluša to može izgledati kao demonstracija velike hrabrosti i sposobnosti da se izložiš vanjskom svijetu.

No, ono što se zapravo događa je da naučenim izražavanjem emocija samo prikrivaš one emocije koje su zaista tu. Zamka je u tome da sami sebi objašnjavamo da smo veliki osviješteni i prorađeni ljudi, da nema više te emocije s kojom se mi ne možemo suočiti, no s tim si onemogućavamo vidjeti stvarno stanje stvari. I onda, naprimjer, nakon godina i godina otvorenog pričanja o svojoj usamljenosti, tuzi, ranjivosti i potrebe za bliskošću, lupi te po glavi paralizirajući strah od intimnosti koji si cijelo vrijeme potiskivao.

2. Patroniziranje i nametanje svog mišljenja

Kad na svom primjeru otkriješ koliko ti benefita donosi rad na sebi, koliko si stvari osvijestio, koliko ti je lakše u mnogim aspektima života, razumljiva je posljedica da razviješ potrebu proširiti to znanje sa svojim bližnjima (možda i daljnjima) i na neki način uvjeriti ih da bi i oni trebali krenuti tim putem. „Ja im samo želim dobro“ – rečenica je koja nas stavlja u ovu zamku.

Pod krinkom najbolje namjere nesvjesno se postavljamo u superiornu poziciju prema nekome tko „nije prorađen” i pokušavamo nametnuti svoje mišljenje i svoj „put“ kao jedini ispravni. Na kraju postanemo hodajuća kontradikcija – propovijedamo prihvaćanje, toleranciju, razumijevanje i strpljenje, a u isto vrijeme ne prihvaćamo da netko možda ima drugačiji put od nas, da možda nije spreman na suočavanje s traumama. Ta osoba bi možda i krenula u tom smjeru, ali ne može to čuti od nas jer negdje duboko u sebi ima osjećaj da naš motiv dolazi iz krivog mjesta – želimo ih promijeniti. I tako naša želja da pomognemo drugima padne u vodu i jedno što zapravo radimo je da odbijamo ljude od sebe.

3. Ne prihvaćanje drugih mišljenja

Budući da nam je vrsta terapije na koju idemo puno pomogla, imamo tendenciju odbacivati ostale metode. Gotovo poput vjerovanja u dogmu krenemo braniti svoja stajališta, bez da otvorenog uma poslušamo drugačije mišljenje i pokušamo uvidjeti ima li i tu nešto korisno i zanimljivo što možemo inkorporirati u svoj rad.

Predstavljamo se kao širokoumni i otvoreni ljudi „izvan okvira“, a u isto vrijeme ne prihvaćamo stajališta drugačija od naših. Osim toga što nas ograničava u smislu usvajanja novih znanja, to nas sprečava i da sagledamo naš problem iz drugog kuta i možda dođemo do potpuno novih i neočekivanih spoznaja.

Primjerice, dugo sam se borila protiv partnerovog stoicizma i tvrdila kako je to samo krinka za potiskivanje emocija, dok nisam vidjela da te tehnike stvarno funkcioniraju. Možda ne za sve probleme i možda nije za sve tipove ljudi, ali definitivno postoje dijelovi za koje sam shvatila da su mi itekako primjenjivi.

4. Kriva samodijagnoza

Znate ono kad osjetite trnce u rukama pa guglate simptome i na kraju zaključite da upravo prolazite kroz moždani udar (a zapravo ste ležali na toj ruci i samo malo prekinuli cirkulaciju)? To radimo čak i bez ikakvog predznanja o medicini i anatomiji.

Zamislite onda samo kako smo brzi na davanju samodijagnoze kad se radi o psihološkim procesima i stvarima o kojima smo učili ili koje smo prošli sa svojim psihoterapeutom. Toliko se osjećamo prosvijetljenima da nam se čini da možemo točno procijeniti izvor naših trenutnih reakcija, emocija, stanja, da možemo sami sebi odrediti „terapiju“ i da možemo sami proći kroz to. I iako često to može biti istina, može se dogoditi da se potpuno krivo procijenimo, što može biti izuzetno opasno po našu psihu i za ljude oko nas. Ako smo potpuno uvjereni u to da imamo besprijekoran uvid u nepregledna prostranstva naše psihe, nećemo se niti preispitivati, nećemo tražiti „druga mišljenja“, nećemo uzimati u obzir da možda postoje segmenti ovog problema koje ne možemo sami vidjeti, svađat ćemo se s našim bližnjima koji nam samo žele dati drugu perspektivu. I tu staje naš rast.

Vodimo se isključivo pretpostavkama temeljenima na ograničenom znanju koje smo stekli. To je kao da želite posaditi vrt i učili ste o zemlji, o nekim vrstama sjemenja i sadnicama, o tehnikama presađivanja, ali u ruci vam se nađe neko potpuno nepoznato sjeme koje vi uporno želite svrstati u neku poznatu vrstu i odnositi se prema tome kao i prema svemu ostalom. Ne razmišljate da možda to sjeme zahtjeva neki potpuno drugačiji princip sadnje i ne preživljava u uvjetima koje ste mu vi nametnuli.

5. Samokažnjavanje

Uh.. ovo je zamka najopasnijeg predatora – zloglasnog unutarnjeg kritičara! Nakon što smo prošli kroz mnoge osobne procese, doživjeli trenutke „prosvjetljenja“ i transformacije te shvatili da smo u mnogočemu napredovali, događa se da počnemo sami sebi postavljati vrlo visoke, često i nerealne ciljeve. Povisimo ljestvicu očekivanja sami od sebe – „Ja sam sad prorađena osoba, osviještena, uzemljena i staložena i ne može mi se više dogoditi da sam zbunjena, anksiozna ili neobjašnjivo depresivna, a kamo li da imam takva duža razdoblja“.

Ako smo se prije nadali samo da ćemo preživjeti mjesec bez napadaja panike ili depresivnih epizoda, sada već očekujemo od sebe da ćemo živjeti „punim plućima“ većinu vremena, da ćemo prepoznati svaki psiho-emotivni proces koji nam se javlja i da ćemo se sa svime znati nositi na ispravan i učinkovit način. Zaboravljamo da će naš proces iscjeljivanja pojedinih rana trajati možda i cijeli život i da ćemo nekada sigurno imati osjećaj da nismo napravili ništa i da idemo ispočetka. Tu je posebno opasan taj unutarnji glas koji nas iznenadno gurne u mračni i brzi tobogan prema dolje.

U isto vrijeme dok prolazimo kroz neki intenzivni emocionalni proces, za koji bi si prije dali vremena i razumijevanja, sada nam se čini kako je sav dosadašnji rad bio uzaludan, sami sebe proglašavamo nesposobnima, jadnima, slabićima, ludima i mislimo da smo trenutno u gorem stanju nego što smo bili. Ovdje je naglasak na mislimo, jer naši mozgovi imaju tendenciju potpuno krivo procjenjivati kako smo se osjećali u prošlosti i kako ćemo se osjećati u budućnosti (za ovu tematiku preporučujem izvrsnu knjigu – Daniel Gilbert: Mit o sreći). Zaboravljamo si dati razumijevanja i u trenucima kad napravimo dva ili više koraka unazad. Zaboravljamo si dati povjerenja da smo sposobni izvući se iz te kaljuže, jer smo si dosad i dokazali da možemo. Zaboravimo se prigrliti i dati si vremena, prostora i strpljenja.

Kako sam rekla neki dan jednoj prijateljici koja je proživljavala ovakve trenutke samokritike – Trebat će puno novih iskustava i puno samozagrljaja da se ovaj osjećaj prorijedi.

6. Pretjerano analiziranje

Ako smo se dosad izvještili u promatranju naših unutarnjih psiho-emotivnih procesa, i shvatili koliko nam je lakše kad osvijestimo otkud nam dolaze pojedine reakcije, malo po malo možemo postati ovisni o tom osjećaju olakšanja. Nekad si čak ne damo vremena niti do kraja osjetiti neku emociju, već ju odmah krenemo secirati, analizirati i prokapati put do njenog najdubljeg uzroka. Od silnog analiziranja života, zaboravljamo ga proživljavati!

Posebno je opasno kad krenemo to raditi i s drugima, kad mislimo da svaku reakciju svog partnera ili prijatelja možemo objasniti svojim „psihološkim“ rječnikom i njima dati svoj „vrijedni i duboki uvid“. Primjerice, prijateljica ima problem s kolegicom na poslu – priča vam o tome kako ju živcira i kako nikako ne može s njom pronaći zajednički jezik. Vaš mozak onda krene s nekontroliranom bujicom razno raznih procjena – sigurno ju živcira jer vidi neki dio sebe u njoj, a možda ima i nemogućnost jasnog postavljanja granica, možda je to zato što je imala kontrolirajuće roditelje koji joj nisu dali slobodu izražavanja….

I tako u nedogled. Tu se javlja potreba da s vašom prijateljicom podijelite svoja razmišljanja, jer joj želite dobro i želite dati do znanja da imate rješenje za njen problem. Vaša prijateljica možda samo želi da ju netko posluša, prisutno i sa strpljenjem, i nije tražila psihoterapiju. Imajmo na umu da ta naša prijateljica nije mentalno zakinuta i da se može sama nositi sa svojim problemima. Bila vaša analiza točna ili ne, prihvatljiva je jedino onda kada se to od vas izričito zatraži. U protivnom, „live and let live“. Dajmo i sebi i drugima da se malo opustimo! Što me dovodi do naše posljednje, ali itekako opasne i bitne zamke…

7. Zaboravimo se za*ebavati

Interesantno je kad shvatiš da možeš svoj život objasniti i da možeš s prijateljicama, partnerom ili bližnjima razgovarati na nekim dubljim razinama. Međutim, ako nam većina vremena koje provodimo s ljudima odlazi na teške teme, to može biti kontraproduktivno. Pričamo o emocionalnoj boli, o traumama, o procesima kroz koje smo prošli, o tome kroz što prolazimo trenutno i jaaaako smo ozbiljni oko toga. Nekad možda s tim ozbiljnim pričama i sami povećamo obujam nekog problema, koji možda i nismo trebali tako ozbiljno shvatiti.

Općenito počnemo život i sebe shvaćati pretjerano ozbiljno. Zaboravljamo biti djetinjasti, igrati se, šaliti se i na svoj i na tuđi račun, pustiti neke stvari da idu svojim tokom, opustiti se i prepustiti….

Ako ste se prepoznali u jednoj ili više od ovih zamki, prvi korak ste napravili – osvijestili ste svoj obrazac ponašanja. Dalje je na vama da zaključite u kojoj mjeri vam to otežava ili usporava vaš napredak i na koji način utječe na vaše međuljudske odnose te da se dogovorite sami sa sobom da ćete to malo po malo mijenjati. Najbitnije je – dozvolite si opuštanje!

O AUTORICI:

Rajana Radosavljev iskusna je televizijska novinarka, urednica, voditeljica i spikerica te odnedavno i praktičarka tjelesno orijentirane terapije sa završenom četverogodišnjom školom u Centru za integrativni razvoj u Zagrebu.

Održava individualna psihološka savjetovanja te radionice za prestanak pušenja – www.zastopusim.com.
[email protected]
[email protected]