Ona je pametna i simpatična, prelijepa i još k tome fantastičnog glasa i sluha. Profesorica je engleskog i talijanskog jezika, a obožava pjevati na francuskom. Gledamo ju i slušamo već neko vrijeme u showu The Voice (i navijamo za nju, ali nemojte nikome reći), pa nam je sinulo kako je krajnje vrijeme da joj i postavimo nekoliko pitanja. Njeno ime je Ana Opačak.
Kada te slušamo dok pjevaš djeluješ nam ozbiljno i staloženo, a kada te slušamo dok pričaš prštiš drugačijom, zaigranom energijom. Imaš li i ti, poput Beyonce recimo, neki alter ego u kojeg se pretvaraš kad izlaziš na pozornicu?
Možda bi se moglo reći da imam, premda to ne bi bio jedan određeni alter ego, već ovisno o pjesmi to može biti više njih. Po prirodi sam zaista zaigrana i vesela, emotivac i često s glavom u oblacima, ali sam isto tako s obje noge čvrsto na zemlji. Valjda zbog toga s lakoćom odlutam u svijet one pjesme koju u datom trenutku interpretiram.
Svi mi subjektivno čujemo i doživljavamo neku pjesmu, ali važno je da u trenutku interpretacije izvođač bude uvjerljiv, da publici prenese to što pjeva i osjeća, čak i ako postoji jezična barijera. Pjesma može imati divan tekst i još divniju glazbu, ali ako ne naiđe na svog pravog interpretatora, ona ostaje nepotpuna i nedorečena. Tako ja dok sam na pozornici na neki način postojim samo u tom trenutku i u toj pjesmi, u nekom drugom svijetu, trudeći se interpretirati to što pjevam na najbolji mogući način. A energija koju u tome trenutku odašiljem ovisi o stilu i vrsti pjesme koju pjevam.
Kako to da si se odlučila na The Voice pošto imaš itekako iskustva u muzičkom svijetu. Što zapravo očekuješ od tog showa?
Istina, već duže vrijeme se bavim glazbom i ponosna sam na sve ono što sam do sada postigla, ali sudjelovanje u jednom ovako kvalitetnom i iznimno praćenom projektu mi daje priliku za malo veću vidljivost i skretanje pažnje na ono što jesam, što volim, što radim i u čemu bih se željela dalje usavršavati. A glazba je zaista svemir bez granica i za svakoga tko se njome bavi ima mjesta, samo ako dobije priliku naći prave suradnike koji će mu pomoći pravilno usmjeriti i iskoristiti sve svoje potencijale. To je zapravo ono što očekujem od ovog showa i razlog zbog kojeg sam pristala uključiti se u tu priču.
Sjećamo se naših dana u školi, uvijek si čekao neku zgodnu, mladu profesoricu ili profesora da ti uljepša dan. Imaš li ti takvih iskustava, da se dečki upucavaju, dobacuju, a ti pokušavaš biti autoritet?
Iako sam diplomirana profesorica engleskog i talijanskog jezika, ne radim u struci tako da nisam bila u prilici za takvo što. Ali mislim da je to više stereotip, nego što se stvarno događa. Dečki su uglavnom sramežljivi kad treba prići malo starijoj djevojci, a pogotovo ako se radi o nekome tko im je autoritet, kao što je to profesorica. Ali sjećam se iz vlastitog školovanja da nam je uvijek bilo zanimljivije slušati (i gledati) profesore koji su nam bili zgodni i simpatični, nego one druge. Tada bismo se čak i malo više potrudili ne bismo li ostavili malo bolji dojam i dobili bolju ocjenu, što u konačnici služi kao dodatna motivacija (smijeh).
Je li ti u životu bilo lakše surađivati s muškarcima ili sa ženama i zašto?
Vrlo lako se prilagođavam ljudima i sa svakim vrlo brzo nađem zajednički jezik. Nema kod mene nikakvih podjela na spolove, boje, vjere, samo mi je važno da su oni s kojima radim pošteni, vrijedni, iskreni i dobri ljudi. Ne volim raditi s ljudima koji su negativni i stalno koče umjesto da zajedničkim snagama guramo naprijed ono što radimo, a takvih ima i među muškarcima i među ženama. Vrlo mi je važno da sam u pozitivnom i poticajnom okruženju jer tada mogu dati svoj maksimum.
Pričaš engleski, talijanski i francuski (možda još koji strani jezik?). Bi li voljela uskoro naučiti još koji i planiraš li?
Mnogi od nas koji su odrastali u 90-ima za posljedicu imaju pasivno znanje španjolskog jezika proizišlo iz gledanja meksičkih sapunica. To je slučaj i sa mnom. To svoje “znanje“ sam čak testirala u praksi prošle jeseni na putovanju u Španjolsku gdje je rijetkost pronaći ljude koji govore engleski, čak i među djevojkama i mladićima. Iznenadila sam se koliko dobro mi ide tako da imam u planu naučiti i španjolski kako treba. Već sam nabavila neku literaturu, sad samo trebam malo slobodnog vremena (smijeh).
Najdraži instrument?
Triangl. Šalim se. Nemam najdraži instrument, kao ni najdražu pjesmu. Ovisno o trenutku i raspoloženju volim čuti različite zvukove i različite vrste glazbe.
Posvećuješ li puno truda i vremena njezi kože i kose svakodnevno? Imaš li koje posebne tretmane, rituale ili proizvode u koje se kuneš, da tako kažemo?
Ne. Bar ne još, sve dok me služe relativno dobar ten i zdrava kosa. Uvijek negdje žurim pa ni nemam previše strpljenja za dugotrajne beauty rituale. Moja svakodnevna rutina njege kože i kose vrlo je jednostavna. Što se tiče njege kože, imam nekoliko proizvoda koji su mi “must have“ cijele godine, a ovisno o godišnjem dobu ih mijenjam. Što se tiče njege lica, zimi koristim bogatiju hranjivu kremu, a ljeti laganije varijante s visokim zaštitnim faktorom. Živim u Splitu, i to praktički na plaži, tako da cijelo ljeto čuvam kožu od jakog sunca kremama i losionima koji hrane i štite, a kosu još uvijek ne bojam, samo je redovito prije sušenja nahranim regeneratorom u spreju koji se ne ispire, opet zbog uštede vremena. Tako gotovo cijelo ljeto provedem s kosom koja se suši u hodu dok idem na neku svirku, laganom toniranom kremom na licu, malo rumenila i maskare i omiljenim parfemom.
Imaš li kakvu anegdotu iz showa ili nekih drugih nastupa dosad, a koja ti se urezala u pamćenje…
Cijeli ovaj show je jedno veliko veselo iskustvo da ću o anegdotama moći tek kada sve završi i kada saberem sve dojmove. Ali jedna od anegdota prošlog ljeta mi je zasigurno među najupečatljivijima, a radi se o povratku trajektom s Hvara u Split nakon svirke s bendom. Kolega je u autu čekao red za ukrcaj na brod, a bilo je strašno nevrijeme pa smo oko četiri sata sjedili u autu čekajući da se ukrcamo. Kad se nevrijeme smirilo, otišla sam u trgovinu kupiti hrane i vode, a kad sam se vratila, kolega i auto već su bili na brodu. Kako su bila usidrena dva trajekta jedan pored drugog, ja sam pokazala kartu na ulazu u brod i pitala ide li za Split, na što sam dobila odgovor da ide pa su me članovi posade, nakon pregledane putne karte, uputili gdje da se smjestim. Isplovili smo, a ja sam dvadesetak minuta bezuspješno tražila kolegu po svim palubama i na kraju sjela u bar i rekla mu da ga čekam tamo. Kad me ponovno nazvao na mobitel, rekao mi je da na trajektu na kojem je on uopće nema tog bara i da sam se ukrcala na brod za Rijeku (!), koji je eto srećom pristajao i u Split po putnike (smijeh).
You must be logged in to post a comment Login