Ana Rucner je ovih dana osvojila dvije ugledne nagrade, “Zlatni Interstas za umjetnički rad i doprinos razvoju kulturnog turizma Hrvatske” te , u suradnji s Viteškim alkarskim društvom iz Sinja najprestižniju nagradu „Baldo Čupić“ za turistički film „Alkarski ponos“, kao najbolji hrvatski nacionalni film na 18.-om INTERNATIONAL TOURFILM FESTIVALU – ITF’CRO 2015.
Do sada ste osvojili više od 20 domaćih i međunarodnih nagrada. Koliko su vam važne ove dvije najnovije nagrade?
Svaka od nagrada jako mi je važna, jer to je za mene potvrda kvalitetnog rada, u što sam uložila jako veliki trud. Ovaj put u žiriju su bili domaći i međunarodni novinari i drago mi je da su prepoznali prije svega vrijednost hrvatske baštine i Sinja kao važne destinacije u kulturnoj promociji naše zemlje. Promoviram Hrvatsku i njezine ljepote putem video spotova u cijelom svijetu i vjerujem da sam dosta ljudi zainteresirala da posjete našu lijepu zemlju.
Spot „Alkarski ponos“ za mene je poseban i izvan svake kategorije. Naime, spotovi snimljeni prije Alkarskog ponosa zapravo su moje izvedbe već poznatih svjetskih i hrvatskih skladbi, a za Alkarski ponos je skladana posebna glazba koja se sastoji od djela poznatih hrvatskih autora – ulomak iz opere Nikola Šubić Zrinski, ulomak iz opere Ero s onoga svijeta, ulomak djela ‘Vo je naša zemlja – Mojmira Čačije, a sudjeluju i akademski zbor Ivan Goran Kovačić, Zagrebačka filharmonija i klapa iz Sinja te KUD Glavice, kao i Alkari – ujedinili smo slikom i glazbom tradiciju i hrvatske vrijednosti koje ćemo predstaviti Hrvatskoj i Svijetu.
Ana Rucner na dodjeli u petak, 13. studenog 2015.
Već dugo ste prisutni na sceni s violončelom, zašto baš taj instrument? No koristite klasično i električno čelo?
Kad malo bolje razmislim već 25 godina sviram čelo, vrijeme stvarno leti ! Odrastala sam u glazbenoj obitelji, majka svira čelo, tata violu kao i moj brat, no oduvijek me baš čelo privlačilo jer u njegovim se tonovima krije prava čarolija.
Roditelji su mi oduvijek bili podrška jer su prepoznali moj talent, a 2005. sam postala i akademska glazbenica. Od djetinjstva sam okružena glazbom i jako sam ju zavoljela. Osim toga, volim podijeliti s publikom svoj doživljaj pojedinih djela i sretna sam kad vidim njihovo zadovoljstvo. Za mene su glazba i moje čelo neodvojivi dio života i bez njih se ne osjećam potpuno. U pravu ste, na električnom čelu sviram moderne obrade, a za klasične skladbe uglavnom koristim klasično čelo.
Pamtite li neke svoje suradnje kao posebne?
Uvijek ću se sjećati jednog od mojih prvih profesionalnih iskustava. Zapravo, bila je privilegija svirati s vrsnim glazbenicima iz svijeta koji su gostovali kao solisti Mariborske filharmonije kao što je Lalo Schifrin, tvorac hita Mission Impossible. Ta suradnja je doista ostavila traga na mom radu, jer tada sam se zaljubila u filmsku glazbu koju danas i sama izvodim. Pamtim i suradnju na mjuziklu g. Bernsteina: West Side Story. Surađivala sam sa sjajnim mladim glazbenicima kao što je kćer od Montserrat Caballé i sprijateljila sam se s Davidom Millerom, danas članom popularnog kvarteta Il Divo.
Vaši nastupi na neki vam način „nameću“ i stil odijevanja. Ponekad vas vidimo u dugim večernjim haljinama, tu su i živopisni korzeti, no ponekad je to neki zgodan kombinezon ili neki jednostavni odjevni predmet. Smatrate li da je važno savršeno „ukomponirati“ odjeću za pojedine koncerte?
Moja odjeća ovisi o prigodi, ako se radi o komornom koncertu npr. s kvartetom Rucner, gdje sviram na klasičnom čelu onda uglavnom odijevam klasične večernje haljine, no za nastup u klubu uz DJ-a odabirem kombinezon. Sve ovisi gdje i za koga sviram.
Budući da često nastupate u javnosti sigurno puno pažnje posvećujete svom izgledu, bojite li kosu?
Bojim, no u svoju prirodnu crnu boju i to uvijek vrlo kvalitetnim bojama. O mojoj kosi brine Mateja Lopac iz Head Office by Paul Mitchell.
Imate li svoje male ljepotne rituale?
Kad stignem, divno mi je dan započeti s Olivalovom maskom za lice od smilja, a zlatno suho ulje moj je favorit. Za ostale rituale osim kozmetičarke i frizera baš i nemam previše vremena, no kad uspijem svratim do šume gdje prikupljam energiju.
