Brazil čeka vašu priču

 
Ove godine odlučili smo se za odlazak na sjeveroistok. Atmosfera koju nude topli tropi je tranquilo (mirna) i beleza (predivana) kako bi to Brazilci rekli. Natal je glavni grad Rio Grande do Norte, a glavna turistička okupljlište je Ponta Negra. Predivna plaža proteže se do znamenitog brda Natala, koje nalikuje skijaškoj stazi napravljenoj od pijeska. More je otvoreno, odmah ste u Atlantiku, tako da smo većinu vremena provodili boreći se s valovima (za surfere odlična prilika).

„Biti u Natalu i ne voziti se buggyem po dinama je kao otići u Rim i ne vidjeti Papu“ natpis je na jednom od mnogobrojnih štandova. U nepreglednom prostranstvu pješčanih plaža tu su uvezene deve i neuvezene dine, po kojima poskakujete u buggyju – spljoštenom ne tako bučnom traktoru. Iako smo bili blijedi gringosi, nespremni za pet sati sunca, odlučili smo se za vožnju sljedeći dan. I peh, kiša, ništa čudno za ovo doba godine, jer je u Brazilu zima – kišno razdoblje.

Ukusna hrana i prostrane plaže

Nažalost oblaci nisu bili obećavajući, tako da smo zaboravili Papu i uputili se do João Pessoe najistočnijeg mjesta obaju Amerika, u Lonly Planetu opisan kao dosadan. No, zato su ljudi pristupačni, sve iznenađujuće dobro organizirano, a hrana ukusna. Tu smo probali carne de sol – goveđe i kozje meso sušeno na suncu. Plaže su za razliku od Natala prostranije, a krase ih i zanimljivi sadržaji: valjkasto brdo unutar kojeg je smješten hotel s pet zvjezdica, a na samom jugu svjetionik (farol) koji označava najistočniji dio američkog kopna. U centru grada nalazi se lagoa – jezerce ukrašeno palmama koje obilježava ovaj grad kao jedan od najšumovitijih u svijetu. Iako nas je većim dijelom pratila kiša, u dan koliko smo planirali ostati – obišli smo spomenute najznačajnije atrakcije.

Pravac Olinda. Na autobusnom kolodvoru je bilo niz ponuda za kombije za 'ko zna koje sve ne lokacije, no odlučili smo se ići redovnom linijom; sigurnije je, a i primaju kartice. Nakon par sati vožnje došli smo u Recife, kretali smo se u pravcu nebodera kroz favele, no odjednom okret, šuma – više džungla u kojoj se smjestio kolodvor. Iznenađenje su bile turističke informacije koje su se u Recifeu pokazale kao iznimno dobro organizirane s odličnim uputama tako da smo do Olinde bez problema došli metroom i autobusom, te smo usput sreli četiri djevojke slavenskih korijena. U Olindi očekivani doček „vodiči“ – djeca, spremni da nas upute u pravu pousadu, kako bi nas lakše našli da nam pokažu grad. Sve smo uspjeli izbjeći i otišli smo u Pousadu d'Olinda – prva na popisu u vodiču, što je značilo da su svi turisti tu: Slovenci, Španjolci, Talijani, Argentinci, Austaralci. Loš smještaj, jeftina hrana. No sve je kompenzirao noćni pogled na Recife. Uz zvuke španjolskih pjesmuljaka, noćne sate provodili na brdu uz acarajé, tapioce i caipirinhu.

Sunčano jutro započeli smo u centru Recifea, koji je kao i svake nedjelje, skoro pa prazan. Samo poneke grupe turista uživaju u šarenilu boja suncem okupanih zgrada. Tu je smještena i prva sinagoga osnovana na američkom kontinentu. Vizualno besprijekoran, no mirisno ne tako privlačan – zovu ga Venecijom Brazila, a možda je razlog i u nizu mostova u gradu. Glavni grad je Pernambuca i odlična odskočna daska za odlazak na jedan od rajskih otoka Fernando de Noronha.

Kristalno more Noronhe

Noronha je bila vrhunac trotjednog putovanja Brazilom. To je arhipelag od 21 otoka (ako budete brojali naći ćete ih samo 18) kojim dominira jedini naseljeni središnji otok. U kišno doba otok doslovno buja zelenilom, a na sredinu se smjestila avionska pista. Otočje je otkriveno 1503. godine, a otkrio ga je Amerigo Vespucci nazvavši ga po meceni njegovog putovanja. Portugalcima je služio kao most pri prijevozu sirovina, a o prošlosti svjedoče ostatci utvrda (fortaleza). Namjene su se s vremenom mijenjale tako da je služio kao zatvor, potom u vojne svrhe da bi se u posljednjih dvadesetak godina reintegrirao u civilno društvo.

Pitate li Brazilca je li ikad bio na Noronhi i što zna o tom otoku odgovor će biti nije, skupo je; ali more je kristalno bistro, za razliku od ostalih dijelova Brazila. Pri samom ulazu pripremite karticu za peglanje – tu će vas olakšati za porez za očuvanje koji ovisno o broju dana iznosi prosječno 15 eura dnevno. S njim ćete imati besplatan pristup svim atrakcijama, jer vas na otoku više nitko ne provjerava. Smještaj smo rezervirali dobrano unaprijed tako da smo ga platili 700 reala. Toliko biste platili u nekoj, malo boljoj pousadi za jednu noć. No zato nismo bili na jedinoj glavnoj cesti, već u blatnjavom sokaku iz kojeg smo bez obzira na to da li išli u restoran, muzej ili na plažu – izlazili u japankama i kratkim hlačama kako bi minimizirali onečišćenje.

Na najljepšoj plaži

Prvi dan smo otišli na vožnju brodom oplovivši sekundarne otoke i sve plaže mirnoga dijela okrenutog ka kopnu. Malo ronjenja i ručak na brodu bili su odličan uvod za samostalno istraživanje. Od 10 najljepših plaža Brazila tri se nalaze na Noronhi, a najljepša je Praia do Sancho. Pješčana plaža okružena je 50 metara visokim liticama s kojih se spuštate ljestvama smještenim u pukotinama. U sredini je smješten vodopad, kojim se slijeva voda skupljena u šumi za zimskih kiša. Plaže na Noronhi možete mijenjati svaki dan, i uvijek ćete naći jednu samo za sebe. U Zaljevu svinja za oseke se pojavljuje pješčano–kamena plaža, idealna za amatersko ronjenje. Čim uđete u vodu, oko se stvore šarene ribice koje će shvativši da niste hrana, brzo otići svojim putem. Vidjet ćete zasigurno raže, jer one su ukras svake pješčane plaže, pa budite pažljivi.

Prema otvorenom moru visokih valova nalaze se zaljevi u kojim svraćaju morski psi (tubarão), te obitavaju kornjače (tartaruga) i dupini (golfinho). Lokacije su različite, tako da nema bojazni da ćete završiti u zaljevu s morskim psom. Oni su smješteni na SI špicu otoka, a za sada nitko nije imao bliski susret s njima, jer većina koja se susreće je bezazlena.

Na zapadnom dijelu nalazi se Zaljev dupina, to je možda i mitsko mjesto jer vele da su oni tamo jako rano ujutro, a dok se vi pojavite jedino u čemu ćete moći uživati je pogled. No to i ne čudi jer dupini obožavaju skakutati uz brodove, koji su već od ranog jutra aktivni. Ispred broda vidjet ćete ih mnoštvo, poskakivat će sa strane, a ako budete te sreće vidjet ćete i skok s okretom. Od svih dupina tu atrakciju pružaju isključivo spinneri koje se nalaze tu i na Havajima.

Na sredini otvorene strane smjestila se laguna s kornjačama. Tamo ćete doći isključivo u pratnji vodiča uz prsluk za spašavanje, kako ne biste ronili i uznemiravali kornjače. To je veliko hranilište u kojem ćete vidjeti velike kornjače. Od prosinca do srpnja one liježu jaja na nekim od plaža koje su tada otvorene samo od 18 do 20 sati kako biste nazočili polaganju jaja u pijesak ili maratonu ka moru malih, novoizleglih kornjačica.

Sve ovo je pod zaštitom UNESCO-a, a projekt zaštite kornjača koji ćete susresti diljem Brazila je TAMAR.

Kako biste se što lakše kretali otokom najlakše je unajmiti buggy, ili se pak pripremiti na duge pješačke ture. U 5 dana koliko smo tamo boravili bez problema smo obišli cijeli otok.
Svemu lijepom brzo dođe kraj, pa smo se tako morali uputit na aerodrom i nazad u Recife na autobus pravac jug. Odlučili smo stati na pola puta u Aracajuu. Taj grad uistinu nema što ponuditi, osim relativno niskih cijena. Za posjet njemu navijao sam otkako sam na aerodromima slušao najave letova za Aracaju. Jedino što je u vezi ovog grada atraktivno je – ime koje je skovano od ara (šarena papiga) i caju – voće crvene ili žute boje nalik maloj paprici na kojoj se nalazi brazilski oraščić. Od ploda se pravi slatko, a slane brazilske oraščiće ste zasigurno probali ni ne znajući odakle dolaze.

Put kave, šećera i dragog kamenja

Znajući što nas (ne)očekuje u Aracajuu rezervirali smo turu za posjet Xingóu. To je kanjon koji se nalazi na granici triju brazilskih država Sergipe, Bahia i Alagoas na rijeci São Francisco. Značenje je višestruko, jer je to rijeka koja se prolazi kroz niz država i predstavlja plovni put kojim su kava, šećer i drago kamenje transportirani na obalu. Osim toga, tu se nalazi i jedna od najznačajnijih hidroelektrana, te ostaci pretpovijesne civilizacije.

Koliko smo imali sreće da nam se autobusi, smještaj i ture poklope na putu u Aracaju, toliko nas je sreća napustila na odlasku. Nema karata za Lençóis, tako da smo završili u Salvadoru. Srećom otvorio se novi hostel u kojem se našlo mjesta i za nas. Ljubezni vlasnik nam je sve organizirao za put u Lençóis, dok smo mi dan proveli razgledajući utvrde prvog glavnog grada Brazila. Večer smo proveli na Praça da Sé gledajući capoeiru – crnački ples kojim su za ropstva simulirali borbu.

U nacionalni park Chapada Diamantina stigli smo u jutarnjim satima, malo prilegli da prevarimo san, i kao svježi uputili se na turu ka glavnoj atrakciji Cachoeira da Fumaça. Sat vremena vožnje i dva sata hoda do najljepšeg čuda parka. Vodopad se nalazi na litici visokoj 400 metara, došli smo u relativno sušno razdoblje s malo vode tako da smo mogli ići i iznad samog vodoskoka.
Cijelo vrijeme na vas pada kiša kapljica vodoskoka, jer vjetar neprestano puše mijenjajući smjer i uzdižući vodu vodopada tako da imate dojam da se sva voda isparava. Otuda i naziv dimeći vodoskok. Ovdje treba naglasiti da unutar parka nema jasno označenih staza, te da je kretanje isključivo moguće u pratnji vodiča. Ne samo da se izgubite, već da se i ne poskliznete sa litica! Nakon tolikog hoda bilo je vrijeme za plivanje u jednom od mnogobrojnih potoka sa omanjim slapovima. Voda je ovdje bogata željezom i organskim tvarima, taninima, tako da je obojena tamno crveno.

Povratak u Salvador

Ovaj park je sedimentnog postanka, tako da su brda nastala tektonskim pomacima ostavila doslovno ravne litice i visoravni po čemu je park i dobio naziv. Pri tome su se mijenjali i putovi podzemnih rijeka, a rezultat su mnogobrojne špilje. Zanimljivo je da su većinom smještene izvan parka i u privatnom su vlasništvu.

Mi smo otišli na dva sata u špilju čije su sobe većinom otkrivene tek 1992. godine. Obiluju prekrasnim stalaktitima i stalagmitima, te cvjetovima i drugim tvorevinama nastalim djelovanje vode. Tu se uočavaju i različite sličnosti npr. slika Isusa, stalaktit bijele golubice, maketa okolnih brda od stalagmita… Potom smo obišli još jedan potok s prekrasnim vodopadima, i osvježili se od jakog sunca u mrzloj vodi. Dan smo ispratili zalaskom sunca na jednom od brda nacionalnog parka. To za Brazilce predstavlja istinski doživljaj koji još jedino mogu pratiti na morskoj površini sa Noronhe, jer je Brazil okrenut istoku.

Put se polako približavao kraju, vratili smo se u Salvador; dan odvojili za kupnju suvenira na Mercado Público i shopping centru Barra – kvart u koji se zabava često prebaci s Pelourinha. Što kupiti kao suvenir – uvijek je pitanje. Neki od prijedloga, a i naših osobnih odabira su bili: hamaka (ležajka – odličan izbor, a cijene su pristupačne), cachaça u kokosu (klasičan ili ukrašen kokos u obliku glave, ili pak bačve s čašicama), drveni predmeti (madeira), majice od prirodnog pamuka, svirala za capoeiru…

Zadnji dan proveli smo na Itaparici uz već poznati pozdrav od Bahie (vidi plaćanje). Vrijeme u Brazilu je proletjelo, i valjalo je doma poć'. Ako se uistinu želite odmoriti, napuniti baterije, dušu i tijelo – onda je daleki put najbolje rješenje! Daleko od problema, jer na njih jednostavno utjecati na desetak tisuća kilometara moći nećete… Odabrati Brazil, znači odabrati neiscrpno vrelo mogućnosti, od kojih je samo jedan dio ovdje ispričan – a tisuću i jedna priča ostaje možda za vas da ju ispričate!…

www.puturist.com