Brazilski poučak

Negdje sam pročitao da je na fakultetima u srednjem vijeku nasilje bilo česta praksa. Profesor i student potukli bi se ako student nije bio zadovoljan ocjenom. No to nije jedini problem. Knjige su bile skupe, imali su ih samo imućni plemići i velmože. Prije tiskarskog stroja knjiga je vrijedila koliko i prosječno seosko imanje; da je kupite, najprije ste trebali prodati zemlju, kuću i staju, stado ovaca, kravu i ostalu imovinu. Zato se predavanje moralo slušati po nekoliko puta kako bi se sve zapamtilo i naučilo.

Današnja su sveučilišta mnogo mirnija, a postoji i mnoštvo izvora informacija, gradske biblioteke, sveučilišne biblioteke, internet. Svaka obitelj ima pristojnu knjižnicu. Opet, čini se da nasilje ostaje tužna konstanta obrazovnih ustanova, bilo verbalno bilo fizičko. Malo-malo pa u novinama čitamo o zlostavljanju u školskim klupama. Djece nad djecom. Nastavnika nad djecom. Pa i djece nad nastavnikom. Malo-malo pa netko uleti u razred, predavaonicu, labos… naoružan nožem, bokserom ili palicom. Malo-malo pa netko nekoga pretuče. Malo-malo pa netko nastrada.

Što je nagnalo 24-godišnjega Brazilca Wellingtona Menezesa de Oliveiru da naoružan sa dva pištolja jučer uleti u osnovnu školu u Rio de Janeiru i usmrti 12-ero djece i rani ih još najmanje 30, možemo samo nagađati. Ali činjenica je da je zločin bio detaljno isplaniran, prije pokolja zapalio je vlastiti kompjutor jer je, drže istražitelji, želio sakriti tragove planiranja. Nikada nije imao problema s policijom niti je poznat po nasilnom ponašanju. Živio je povučeno i nikada ni prema kome nije bio agresivan.

Koliko lud mora biti čovjek da počne ubijati nedužnu djecu? Što su mu učinili da bude toliko bijesan i frustriran? Da u školi koju je nekad pohađao napravi masakr? Zar loše ocjene? Dobiješ jedinicu pa daš pet – metaka u leđa? Ne znam. Ne kužim. Hajde da je provalio u vladu pa počeo ubijati političare jer su mu, recimo, prezadužili zemlju i uništili je u svakome smislu – onda bih ga još razumio. Ne i opravdao, zato što mislim da ništa na svijetu ne opravdava ubijanje, ali razumio bih ga. Ovako, nemam pojma što da na to velim. Osim da tip nije normalan. Kao da je to neko otkriće.

Ispada da čovjek može očekivati najgore i kad šalje klinca u školu. Jer umjesto znanja ondje može popiti šaržer. Jest, prebrodio je promet i semafore, gužvu na ulicama i jureće automobile. Ali što to vrijedi kad će ga nesreća zadesiti gdje je uopće ne može zamisliti? Ucmekat će ga manijak na hodniku, među prijateljima i nastavnicima. Kamo to ide vrlo naše društvo?

Hrabrost je danas biti roditelj.
I biti dijete, pogotovo. Jer uskoro će u torbi imati pištolje umjesto knjiga. Kako bi se zaštitilo od onih koji umjesto knjiga u školu donose pištolje.