Miris od pradavnih vremena igra vrlo važnu ulogu u životu raznih vrsta i snažan je uvjet njihova opstanka. Mirisi u nama izazivaju gotovo trenutačan emocionalni odgovor, pa se tako s nostalgijom sjećamo obvezne školske lektire i M. Prousta, „U potrazi za izgubljenim vremenom“. Madeleine kolačić s početka Proustovog djela postao je jedna od najpoznatijih metafora sjećanja na djetinjstvo i sjećanja uopće. Čarolija je upravo u toj jedinstvenoj funkciji mirisa, evocira uspomene, uspavana sjećanja i osjećaje.
Mirisi se obrađuju u olfaktornom korteksu, dijelu mozga koji je izravno povezan s neuralnim krugovima za emocije, pamćenje i motivaciju. Razlikuju se od slika ili riječi jer zadržavaju svoju prvotnu asocijaciju. Skloni smo, nesvjesno, povezivati osobu s određenim mirisom te na osnovu toga stvoriti asocijaciju, ako nam je osoba bila draga I mila automatski će miris odnosno emocija biti ugodna. Ovakva vrsta “pamćenja” događa se i traje cijeli naš život, bili mi tog svjesni ili ne, stoga možemo, samo pokušati zamisliti količinu pohranjenih olfaktornih uspomena.
Povijest
Mirise i parfeme ljudi koriste oduvijek. Njihova najranija funkcija je bila u religijske svrhe, a mogli su ih si priuštiti samo malobrojni, najbogatiji društveni sloj. Danas imaju široku primjenu, koriste se u parfemskoj industriji, u proizvodima za higijenu ljudi i prostora.
Upotrebu mirisa i parfema možemo pratiti kroz različite povijesne periode.
Korijen riječi parfem dolazi od latinskih riječi ”per” – kroz i ”fumus” – dim, znači kroz dim. Civilizacija Mezopotamije je obilato koristila mirise, pa čak u obliku mirisnih štapića. Osim toga, prirodne tvari namakali su u vodu i ulja te njima trljali tijelo.
Egipćani su također aromatizirali svoja tijela i na kosu stavljali aromatične pomade. Sadili su i istraživali mirisne biljke, stvarali aromatizirana ulja i proširili njihovu primjenu izvan religijskih obreda. Koliku važnost su pridavali mirisima potvrđuje činjenica da je u grobnici kralja Tutankamona, među mnogim vrijednim predmetima pronađena posuda s aromatičnom pomadom. Nakon otvaranja, bez obzira na to što je prošlo 3000 godina, supstanca je zadržala svoj miris!
Mirisni vrtovi jasmina, ljubičica, ruža kao i sandalovine, cedra i čampe spominju se u Vedama – staroindijskim svetim spisima, te su krasili kuće bogataša u Perziji.
Antički Grci kao i Rimljani koristili su bazna ulja koja su se oplemenjivala eteričnim uljima ljiljana, ruže, anisa, korijena perunike. Smatrali su da je lijep miris potekao od boga, te da ima magičan, mističan te erotičan atribut.
Aromatične biljke koristile su se za hramske ritualne svetkovine. Američki Indijanci preferirali su duhan, kadulju, cedar i pelin, dok su Maje i Asteci koristili kopal i druge mirisne smole.
Spravljanje i uporabu mirisnih štapića u stari Japan donijeli su budistički svećenici. Njihove su žene u kimona stavljale mirisne vrećice kako bi ostavile neodoljiv mirisni trag.
Do značajnog napretka u proizvodnji parfema došlo je tijekom renesanse. Razvili su se procesi destilacije i ekstrakcije, što je rezultiralo podizanjem kvalitete i kvantitete mirisnih aroma. Renesansna Italija bila je metropola mirisa. Nakon udaje za francuskog kralja Henrika II. (1533. godine) Katarina Medici u svoje novo pariško sjedište odnijela je i osobnu kolekciju parfema. Budući da se nisu mogli domoći toskanskog cvijeća i bilja za proizvodnju parfema, Francuzi su se dali u potragu za neophodnim mirisnim sirovinama. Aromatično bilje i cvijeće pronašli su u Provansi. Tako je nastala “kolijevka” parfumerijske industrije – Grasse.
U suvremenom obliku, kao otopina eteričnih ulja u alkoholu, parfemi su se pojavili krajem 16. stoljeća. Bila je to slavna vodica mađarske kraljice Elizabete. Slavna vodica je kompozicija cvijeta naranče, ruže, mente, melise, limuna i ružmarina.
U Francuskoj se, u to doba, vjerovalo da redovito pranje može biti uzrok bolesti i slabosti, stoga su počeli proizvoditi parfeme kako bi prikrili neugodan miris tijela.
Industrija parfema doživljava procvat u 17.st. za vrijeme vladavine Luja XV. Dvor Luja XV nazivali su mirisnim dvorom, parfem se nanosio na kožu, odjeću i namještaj. Oko dvora se sadio geranij, koji su gospe šetajući doticale svojim krinolinama, i tako aktivirale miris.
Autor: Dea Flores
