Čekanje “pravoga”

U ovom društvu svaka rasprava o seksu izaziva burne reakcije. Jedni tvrde da smo previše opsjednuti njime, da ga ovo superbrzo, potrošačko vrijeme svodi na dodir dviju epidermi bez osjećaja, drugi vele da je riječ o normalnom ljudskom porivu i da ga ne treba idealizirati. Moja frendica spada u prvu skupinu, žali se da više nema pravih muškaraca, da su svi površni i da je zato, sa svojih trideset i nešto na nježnim ramenima, usamljena. Nikad nije imala dečka, ali nada se da će ga jednom naći. I ne čuva se za njega iz vjerskih razloga, jednostavno želi nekoga tko će cijeniti što joj je prvi.

Porječkali smo se, nehotice, jer mene je praksa nagnala da se svrstam na drugu stranu. I rastali smo se, oboje u uvjerenju da smo u pravu. A kako znam da nije jedina takva, ponovit ću djelić toga što sam joj rekao. I dodati ono što nisam stigao.

Teško je davati savjete ljudima koji zapravo ne poznaju život. Nego tvrdoglavo inzistiraju na principima koji su ih i učinili nesretnima i usamljenima. Nemam ništa protiv toga da žena nevina uđe u brak. Njezin izbor. Ali svakoj ću reći da nema pojma što je čeka. Što ako nije kompatibilna s "čovjekom svoga života"? Loš seks ili nedostatak seksa uništi svaku vezu. Provjerljivo. Jer stara je istina da dobar seks čini deset posto veze. A loš ili nikakav osamdeset. I to je kocka, u svakome slučaju. A čovjek koji se i s čim kocka za sebe ne može tvrditi da je ozbiljan.

Nemam ništa protiv toga da žena ima visoke kriterije i da čeka "pravoga". Ali svaku ću pitati kako će znati koji je pravi. Šest mjeseci poznanstva ili veze ne znači ništa, neki tek nakon šest godina pokažu pravo lice. Kad s nekim pojedete kilogram soli, znat ćete kakav je. Ne prije. A znamo koliko se malo soli stavlja na jelo. To podrazumijeva zajednički život, iskušenja – i učenje na pogreškama. Kako ćete cijeniti ono što je dobro ako prije toga ne iskusite ono što je loše? Život nisu knjige a ljudi nisu dvodimenzionalni likovi na papiru.

Nemam ništa protiv toga da se žena nada sretnom raspletu i da bude optimistica. Pogotovo ako ništa od dotadašnjeg ponašanja ne želi promijeniti. Ali svaku ću pitati zna li sve nesretne, tužne sudbine koje ne jednom nego tisuću puta demantiraju ona dva-tri sretna primjera iz njezine okoline kada i ćorava kokoš nađe zrno. Čemu tvrdoglavost i tvrdokornost u poštovanju načela koja je dosad nisu usrećila?

I na posljetku, nemam ništa protiv toga da se žena ne podaje svakome. Ni ja to ne činim, ne može mi svaka ući u krevet. Samo ona koja me čime privuče. Ali kad god izađem na ulicu i prošetam se gradom, sretnem najmanje pedeset cura s kojima bih rado zgužvao plahte. Nitko mi ne može tvrditi da ne viđa dovoljno privlačne, seksi ljude. Kako ono pjeva Štulić, lijepe žene prolaze kroz grad? O da, i te kako.

Naravno, sve što sam rekao za žene vrijedi i za muškarce. Dajte, ljudi, izvucite glavu iz pijeska i promotrite malo svijet oko sebe. Svaki je čovjek sam po vlastitu izboru. Zašto? Zato što nešto radi krivo. I dok to ne promijeni, nema smisla kukati. Korisnije bi mu bilo da taj oštri, strogi pogled usmjeren prema drugima fokusira na sebe. Pa postane tolerantniji, otvoreniji, strpljiviji, hrabriji. I manje ohol, manje bahat, manje ciničan, manje probirljiv, manje uplašen. Jer svuda ima dobrih ljudi koji zaslužuju ljubav, pažnju i nježnost.