CeKaPe preporuka: Roman “Slijepa točka”

Jelena Zlatar rođena je 24. rujna 1982. u Zagrebu. Diplomirala je sociologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2006., gdje je i doktorirala 2012. s radom Utjecaj društvenih aktera na urbane transformacije i obnovu Zagreba nakon 2000. godine. Radi u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Bavi se sociologijom sela, grada i prostora. Objavila je knjigu Urbane transformacije suvremenog Zagreba (Plejada i Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, 2013). Pričom Nedostaje uvrštena je u izboru Krom i pakao (CeKaPe, 2012), ostale je objavljivala na književnim portalima i (www.kratkaprica.bloger.index.hr), a kasnije ih je objedinila u zbirku priča pod nazivom Odjavna karta (CeKaPe, 2014.). 2015. Na svjetlo dana joj izlazi njezin prvi roman Slijepa točka (CeKaPE).

Nije rijedak slučaj da autori napuštanjem jedne forme i prelaženjem u drugu formu pisanja, dobivaju drugačiji spisateljski glas ili se jednostavo bave drugačijim temama. Kod Jelene Zlatar, to nije takav slučaj. Autorica se dubinski opredijelila za područje koje ju zanima, a to su odnosi među ljudima i pitanja intimnosti. U pričama predstavlja i dotiče njihove problematične odnose i suptilne nijanse, te čitatelju prepušta prostor za razmišljanje. Njezin roman je svijet za sebe, ali se logično nastavlja na autoričine preokupacije.

naslovnica_Gamba

Iza minimalističkih korica intrigantnog grafičkog rješenja krije se sadržajno bogat roman. Slijepa točka Jelene Zlatar ima prividno jednostavnu radnju, kao što svi dobro napisani romani u svojoj srži imaju običnu priču. Riječ je o mladome paru, Eni i Bartu koji odlaze u Pariz. Pariz koji sam po sebi nosi simboliku grada ljubavi, umjetnosti i slobode. Međutim, sama ideja putovanja već u početku nosi sa sobom zadršku i određenu ironiju, jer je ljubav spomenutog mladog para upitna. Zapravo Pariz im je poslijednja prilika da se povežu i da odluče kako će nastaviti dalje, hoće li ostati zajedno ili prekinuti. Kroz cijeli roman se provlači dijalektika između davanja i odricanja od bliskosti, pitanja kada ljubav prestaje biti ljubav, kada treba prestati popravljati ono što se ne može popraviti, kada davanje u partnerstvu postaje odricanje i gdje je granica tom odricanju, te ključnih pitanja razumijevanja onog drugog u vezi.

U pisanju Jelene Zlatar zbog tema što se provlače od početka do kraja knjige, čovjek bi ju brzopleto mogao kategorizirati kao autoricu koja se obraća samo suvremenoj ženi, koju gotovo majčinski želi zaštiti i učiniti je mudrom, ali to nije posve točno. Iako kod nje dominira žensko pismo, zbog laganog otklona od univerzalne teme i stila kojim piše, a na koji ću se osvrnuti nešto kasnije, ova knjiga predstavlja pravi dar i za muškarce, kojima ona svojim pisanjem može u velikoj mjeri obogatiti shvaćanje i uvid, ne samo u žensku psihu, nego i općenito u goruće probleme sve prisutnije u našoj svakodnevici i urbanom načinu života koji često opterećuju vezu između žena i muškaraca.

Jelena Zlatar

Jelena Zlatar

Likovi ovog romana, Ena i Bart nisu plošni. Možda imaju neuobičajena imena, ali obično svatko od nas poznaje takve osobe, ako i sam nije bio u jednom periodu života takva osoba u sličnoj situaciji. Autorica nam roman predstavlja iz Enine perspektive koja je cijelo vrijeme nemoguća sama prema sebi. Ena je posebno biće koje pored sve svoje inteligencije, uspjeva konstantno podcijenjivati samu sebe, do te mjere da joj ponestaje samopouzdanja. Ona je u stanju duboko propitivati i promatrati stvarnost oko sebe, ali cijelo vrijeme biti u zabludi kako je ona ta koje je slaba i nespretna. S druge strane, Bart je prštav, njemu ne manjka samopouzdanja, komunikativnosti, boluje od toga da bude u centru pažnje i da se njegov najsitniji čin ponašanja odobrava, a zapravo je on taj koji je u slab, jer sve kontrolira i ne može se iskreno prepustiti ljubavi niti bilo čemu drugome.

Radnja, likovi i njihovi problemi možda zvuče već viđeno, ali razlog zbog kojeg bih svakome preporučila čitati ovu knjigu, što ona nikako nije površna. Njezinu dubinu već na prvim stranicama knjige daje naslutiti autoričin jezični jezični izričaj. Jelena Zlatar se igra dok piše, u najboljem i najkreativnijem smislu te riječi. Ona kao autorica koristi zanimljive postupke. Uzima znanstvene teze da bi analizirala Eninu situaciju, odnosno Ena ih uzima, jer studira psihologiju. Suptilno se na duhovit način suočava sa uzaludnošću teorije pred životnom praksom u međuljudskim odnosima. Zatim, Ena unutar svoje priče koju nam predstavlja kao unutarnji tijek svijesti, pruža još jednu priču u kojoj vodi vlastite bilješke. One imaju snažno poetsko obilježje što tekstu romana daje kompleksnost i potpuno novu dimenziju. Prisutna je i profinjena ironija koja čitatelja jedva okrzne, ali znaš da je tu, jer te dodirnula kada si joj se najmanje nadao. Slijepa točka Jelene Zlatar obiluje taktilnim i vizualnim osjetilima od kojih ti se zavrti u glavi. Ono što je najzanimljivije u ovom romanu, čak i kada je direktan on ništa ne nameće. Čitatelju ostaje puno prostora između autoričina glasa i likova da sam donese stavove.

Roman Slijepa točka usprkos složenosti, gotovo daje poduke kao svjedočanstvo. Svi smo bili u lošoj vezi. Kako znati da je vrijeme da se ona prekine? Poglavlja Slijepe točke nisu self help literatura, ali autorica između redaka zbilja daje svjete svima koji su željni slušati. Ukoliko se razmisli o pročitanom, možda se nekome učini usluga i čitatelj/čitateljica neće ni doći do slijepe točke u kojoj svi oko nje/ njega vide bolje njegove/njezine probleme, do li njega/nje same. Ne kažem da zato treba čitati knjigu Jelene Zlatar, jer je vrijedna pažnje sama po sebi, ali svakako roman stoji na raspolaganju pred izazovima i shvaćanjima suvremene ljubavi. Otkivamo kako gubitak bliskosti pronalazimo u planiranju i pokušajima da ju organiziramo kroz zajedničke aktivnosti, jer bliskost se ne planira niti organizira, ona je tu ili nije, kako nas upozorava autorica još na početku romana. Alarm se također oglašava kao znak za uzbunu onog trenutka kada prijatelja ili dobronamjernu osobu promatramo drugim očima i u njoj/njemu želimo i pronalazimo više toga nego u partneru koji nas samo živcira i postaje mučan. Ponekad, kada si nesretan i vlastito tijelo psihosomatski reagira na potisnute probleme s kojima se ne želiš suočiti, što nikada nije ugodno niti zdravo. Vrlo često u odnosu jednog para stvari izvana izgledaju idealno, ali ako iznutra nije dobro, nema opravdanja za ostajati u takvoj situaciji koja se u svojoj srži ne može popraviti, pogotovo kada je postaneš svjestan. Treba biti hrabar i iskren prema samom sebi i drugome. Onog trenutka kada u odnosu eskalira nerazumijevanje koje vodi do pasivne i verbalne agresije, bez međusobne pažljivosti i poštivanja jedan drugoga, te realnog zanimanja za interese onog drugoga, onog trena kada tvoj suputnik izgubi masku i postane jezivo proziran, to je dobar trenutak da vam se raziđu putevi bez ikakvog žaljenja i krivnje. Nevjerojatna je snaga transformacije koja tada nastupa. Gotovo dirljiva sloboda. Najvažnije je također kako cijeli taj proces moraš proći sam, preuzeti odgovornost i donjeti odluku iza koje neće stajati ničiji tuđi savjet, u suprotnom to ne bi bila tvoja odluka, nego tuđi utjecaj. Stoga, ma koliko bilo bolno prekinuti vezu, još je bolnije pristati na kompromis i ostati u manjkavoj, u vezi kojom dominira distanca, a ne intimnost.

Iz romana ponekad izbija feministički stav autorice, na blag i možda najprirodniji način. Iscijeljiteljski progovara ženama i muškarcima, čega se zapravo treba plašiti u buci postojanja i pred čime ne smijemo zatvarati oči. Roman ima prekrasnu kulisu za odvijanje radnje, veličanstveni Pariz.  Mjesto radnje osim što postaje katalizator promjene i mjesto kontradiktornosti, na nevjerojatno diskretan način postaje svjedokom, pa čak i komentatorom koji dodatno zaokružava misli koje preokupiraju Enu ili događaje koje diskreditiraju Barta. Urednik, Nebojša Lujanović je za knjigu Jelene Zlatar rekao: „Neobičan i dojmljiv spoj pariške razglednice i svega onoga u ljubavi što razglednice prešućuju“ i doista je to prekrasno konstatirao, neka to bude poticaj da se odvažite i posegnete za romanom Slijepa točka od Jelene Zlatar.

Josipa Marenić