Da sam vanzemaljčica?

Dan prvi

Dragi galaksijski dnevniče

Klizeći mliječnom stazom, spuštam se na planet Zemlju malo razgledati. Na mom ružičastom planetu, kako ga zovu u susjedstvu, kruže priče da su zemljani neobična rasa s kožom boje pijeska, raznih nijansi. Na licu im se nalaze izbočina koju zovu nos, a dlakava tijela prekrivaju tkaninama.
Ipak odlučila sam ih posjetiti i proučiti jer avanture nikad dosta.

Dan drugi

Privikavam se na neobične primjerke ljudi, a oni na mene malo sporije pa sam trenutno skrivena među neobičnim kockastim građevinama. Nije mi jasno zašto su kockaste, a ne okrugle kao kod nas jer im se ovako snijeg i kiša zadržavaju. Mislim da je to zato što vole stajati visoko, bliže zvijezdama. Ipak, rijetko gledaju gore.
Dobivaju hranu za papire koji nisu jestivi i ne mirišu. Odmaraju se u kafićima umjesto na zelenim površinama, prekrivaju lica raznim bojama i kreću se najviše oko 9 ujutro i 5 popodne.

Dan treći

Upoznala sam zemljanina. Ne bježi od mene. Kaže kako sam posebna. Cijeli dan smo proveli zajedno, ova Zemlja mi se odmah čini ljepšom. Sunce je kod njih toplije, zemljanin me odveo da vidimo kako zalazi. Otkrila sam čokoladu, uzet ću na kile za doma.

Sve se čini ljepše kad imaš nekoga za druženje, makar i zemljanina sa nosom.

Ipak, s prvim zvijezdama se vraćam doma, bolje da idem dok je dobro.

Home sweet home

Došla sam u svoj ružičasti svijet, Zemlja mi se čini kao san, a Zemljanin bolji od bilo kojeg domaćeg dečka. Ipak volim te naše ljubičaste rijeke, tirkizna polja i žuta mora. A valjda će se naći i jedan ružičastanac za mene!