Darija Adžaga: Znate li prihvatiti užitak?

pixabay.com

Užitak je nešto čemu svi težimo. Najčešće užitak povezujemo s radnjama koje radimo u svakodnevici i koje nas ispunjavaju ugodom. Često puta ljudi znaju reći da žele uživati u životu. Nekima to uspije, ali većini nažalost ne. Da bismo mogli uživati u životu, iznimno je bitno otvoriti se takvom načinu života i dopustiti mu da on slobodno teče u nama i oko nas. No, što onemogućuje tijek užitka u nama i našem životu?

Užitak je poput rijeke

Uživanje u životu nije toliko povezano s onim što radimo u svakodnevici nego s time možemo li prihvatiti užitak. Na prvi pogled svatko će reći „pa, naravno da mogu“. Međutim, puno realniji pokazatelj toga je kako nam izgleda život i što se u njemu događa, točnije, koliko uživamo u životu. Činjenica je da svatko ima limite do kojih se može otvoriti užitku i ti limiti ovise o tome kako naš um i energetski sustav funkcioniraju. Ti limiti onemogućuju propuštanje i prihvaćanje užitka.

Priroda užitka je u svojoj suštini vrlo jednostavna. Što to znači? To znači da nam se u životu dogode trenuci u kojima možemo doživjeti užitak te ako se prepustimo tom trenutku možemo doživjeti veliku ugodu. Takvi trenuci mogu biti povezani s hranom, interakcijom s drugim ljudima, seksom ili bilo kojim drugim segmentom. Osnovno pitanje je možemo li u potpunosti osjetiti te trenutke i uživati u njima?

Ono što najviše utječe na odgovor na to pitanje je percepcija ugode ili neugode dok smo bili djeca. Tijekom odrastanja zrcalili smo ljude i okruženje u kojem smo odrastali. Kako su se ljudi i okruženje odnosili prema užitku, to će uvelike odrediti i naš odnos prema njemu.

Učenje o ugodi i neugodi

Djeca imaju prirodnu, urođenu težnju prema užitku. Tu težnju izražavaju kroz istraživanje i interakciju sa svijetom oko sebe. Međutim, dječji um nije umrežen na raspoznavanje ugode i neugode i tu veliku ulogu imaju roditelji čija je uloga da adaptiraju dječji um na to raspoznavanje. Što zapravo znači raspoznavanje ugode i neugode?

pixabay.com

pixabay.com

Prije svega, to znači da se djeca i dječji um nauči prihvaćati i propuštati impulse ugode i neugode s kojima su u kontaktu. To adaptiranje počinje u najranijim godinama. Kao što sam spomenula ranije, djeca imaju potrebu istraživati svijet oko sebe. Najjednostavniji primjer je recimo taj kad dijete plače zato što mu je uskraćen kontakt s nekim predmetom ili ulaskom u neku situaciju, iako dijete to želi. Naravno, nekada je opasno dopustiti djetetu kontakt s nekim predmetom ili situacijom i roditelji iz najbolje namjere ne dopuštaju taj kontakt. Ključan trenutak u takvim situacijama je u tome da roditelj djetetu objasni zašto mu ne dopušta taj kontakt. U protivnom se u dječjem umu stvara negativna slika između želje za užitkom i mogućnosti njegova ostvarenja te dijete stvara u sebi grč jer nije ostvarilo željeno. Što se više takvih situacija ponovi, to se dijete više zatvara prema užitku te s vremenom postaje nepropusno za njega zbog velikog broja ponavljanja i nemogućnosti ostvarenja kontakta sa stvarima i situacijama u kojima je željelo iskusiti užitak.

Još jedan zanimljiv primjer je taj da  vrlo često djeca u ranim godinama istražuju i svoje tijelo tražeći mjesta na kojima će iskusiti najveću ugodu. Pa tako često znaju dirati svoje spolne organe, ali ne iz seksualnih razloga jer djeca u tim godinama nisu seksualno usmjerena, već isključivo iz znatiželje i ugode koju takvo iskustvo pruža. Način na koji će roditelji na takvu situaciju reagirati uvelike može utjecati, također, na sposobnost propuštanja užitka. Ako se roditelji smiju, ljute na dijete ili viču na njega u takvoj situaciji, djetetov um će ugodu koju dijete u datoj situaciji osjeća u potpunosti krivo interpretirati. A rezultat toga će opet biti blokiranje užitka i nemogućnost njegovog prihvaćanja i propuštanja.

Uloga roditelja je ključna

Bilo koja situacija u kojoj smo se kao djeca našli, bez obzira da li smo ušli u kontakt s ugodom kroz nju ili nismo, iznimno je bitno kako je okruženje naš prolazak kroz takva iskustva zrcalilo i da li ih je uopće zrcalilo. Naš um nema šprancu s kojom se rađamo i koja nam govori ovo je dobro, a ovo nije. Ukoliko je okruženje, a pogotovo roditelji, podražavalo, ohrabrivalo i objašnjavalo nam zašto je nešto dobro ili nije po realnom kriteriju mi bez problema umrežavamo svoj um na primanje i propuštanje ugode i užitka tj.stvaramo bazu za energetski tijek tog impulsa. Međutim, ako ljudi s kojima smo odrastali ne uživaju u životu, točnije, ne mogu prihvatiti užitak i imaju blokade u sebi za propuštanje tog impulsa, nažalost mi ćemo to iskopirati.

Um treba naučiti na užitak

Nažalost, ne postoji neko instant rješenje kako se adaptirati na primanje i prihvaćanje užitka u život. Osnovna stvar je u tome da um treba naučiti na primanje užitka i odučiti ga od svega što nas sprječava da užitak prihvatimo. To odučavanje u sebi može sadržavati široki spektar situacija, iskustava, obrazaca funkcioniranja, emocija i navika koje bi bilo dobro osvijestiti i promijeniti da bi mogli prihvatiti užitak u svoj život. Ukoliko se u takav proces uđe predano, to je itekako moguće postići.

Tekst pripremila: Darija Adžaga

Darija Adžaga je stručnjakinja za razvoj ljudskih potencijala i osobni razvoj. Diplomirani je sociolog i certificirani life coach četverogodišnje In Optimum Coaching Akademije. Educirana je kroz dugogodišnje pohađanje brojnih tečajeva i seminara iz područja osobnog razvoja, emotivnog i ciljnog managementa, međuljudskih relacija, komunikologije i coachinga. Kroz edukaciju ovladala je nizom modernih metoda, tehnika i procesa osobnog razvoja koje koristi u praksi i u svom programu.

Autorica je i predavačica LifeSHIFT programa (www.lifeshiftprogram.com), koji se bavi razvojem osobnih potencijala na sistematiziran, jednostavan i učinkovit način. U Zagrebu redovito održava seminare i radionice. Uz radionice i predavanja, bavi se i individualnim radom kroz metodologiju LifeSHIFT coachinga.

U svojim istraživanjima i radu najviše se fokusirala na razvoj i reprogramiranje strukture uma kroz cjeloviti pristup koji obuhvaća osvještavanje i mijenjanje životne strukture (misaone forme, vjerovanja, emocije, sve vrste odnosa, nepoželjna i ograničavajuća iskustva i životni segmenti te ostali mehanizmi uma) kroz metode i tehnike osobnog razvoja koje u konačnici dovode do razvoja svjesnosti i autentičnosti. Na tim područjima priprema i stvara daljnje projekte.