Ona:
Dođe vrijeme kad puknemo, otpustimo sve kočnice i krenemo mlatit’ jezičinama. ”Licemjeru, beskičmenjaku, dvolična ***”. Dođe trenutak kad prozovemo svog susjeda, šefa, nekog političara, brata ili tek nedužnu, ali sporu babu na zebri nadimkom zbog kojeg se i naše uši posrame. Takvo nam je stanje društva, mantramo da će nam tako biti bolje.
Ma uhvatio me neki bijes oko nepravde u mene, u nas, u države, da sam se skoro počela derat k’o onog dana kad sam ispala mami iz pipice.
Evo na primjer mi. Jedva krpamo kraj s krajem, zapravo ne uspijevamo krpati već duže vrijeme samo gaće okrećemo na stranu bez rupa, a kako mi je radno mjesto upitno, neki dolaze na ideju da opet ostanem trudna. Svih 1663 kune u tom slučaju bile bi k’o pljuvačka na dlanu za sparnog dana. Ipak je to svota vrijedna proširenja obitelji. Mo’š mislit. No, mi se borimo, i uspijevamo, kako-tako. Ne žalimo se previše, već pokušavamo sami boriti se bez da na tom putu “udavimo” i druge. Pa eto možda nam se baš zato pojedinci nametnu pomoći. Ne pristajemo uvijek, točnije rijetko jer smo oboje ponosni k’o mazge. I tako vodeći se tom nekom poštenom ideologijom, odustajemo od ‘onog’ da bi mogli imati ‘ovo’. Na kraju dana – dobar osjećaj, mi ponosni. A kad tamo, drugi ispadoše još pošteniji, radišniji, ali sudbinom jadniji. Računi im neplaćeni, jer jadni nemaju, a ormar pun. A ti jado jadni nisi više ni za kavu dobar jer se kava sada pije u centru, s pravim prijateljima. Upoznali se na misi. Dobri ljudi.
No, kako bih vam objasnila o čemu trkeljam podijelit ću s vama vrijednu lekciju koju sam naučila još kao klinka, a pamtim ju i danas.
Ja malo, sretno dijete jurim svojim prijateljicama, dvjema sestrama, koliko me noge nose pohvaliti se svojom novom igračkom – malom kasom, blagajnom, koja zbraja iznose, izbacuje račun i otvara ladicu s novcem. Želim da se igramo s njom, ali cure ne dijele moje mišljenje. One tvrde da je igračka glupa i bezveze. Samo nekoliko dana poslije one dolaze k meni vesele i sa željom da se igramo jer sad i one imaju istu kasu…
Pouka: kad ja imam – nevalja, al kad ti imaš – valja! Eto!
Stvari se nisu promijenile do danas. Kod uređivanja stana i manjka love, neki su nas uvjeravali da su nam sasvim dovoljna dva radijatora u stanu. Svima drugima treba jedan za svaku sobu ali nama ne. Nama je dosta jedan za cijeli stan, jer rečeno mi je – ako radim nešto ugrijat ću se! O majko draga, koje prosvjetljenje! Pa ovo je da se operiraš. Moje dijete može nositi tuđu robicu koja je prošla tko zna koliko ruku, ali tvoje ne. Tvoje nosi “Dolce Baganu ili Benetton”. Nama je dovoljno da stvar posluži svrsi, ne bi nam smjelo smetati staro, a skupo je precijenjeno. Ali novo treba tebi i tvom djetetu. I opet, ‘Meni je najgore’ – (#najpopularnijajerecenicauhrvata) u većini slučajeva toliko je daleko od istine! Imam hrpu takvih priča…poznate su svima, a zovu se DVOSTRUKA JEBENA MJERILA.
Eto na što smo spali. I to što smo se ogolili radi prihvaćanja ili empatije dovelo nas je na drugi kraj ludila – svatko je postao slobodan komentirati tvoje postupke i kopati ti po torbi. A ti, da se nisi usudio slučajno nešto reći pa vidiš kako je teško tim jadnim ljudima… Virenje u tuđu postelju postalo je normalno čak i dok svoju nismo složili, a busanje u prsa da smo spremni svakom pomoći najveća laž koja nam izlazi iz usta. Tako lako vraćam se materinom savjetu – ‘uzdaj se use i u svoje kljuse’ jer rijetki su oni koji će ti pomoći bez pitanja, bez računa, oni koji će te razumjeti, a da nisu istu stvar osjetili na vlastitoj koži. Oni koji će se uvijek prema tebi odnositi isto jer si ti isti. Istina je da je čitav čopor onih “novo prosvjetljenih” koji hlapljivo kopaju prema naprijed dok su u milosti njima poželjnih, dok su u centru toliko željene pažnje pa brzo zaborave na ono bitno, temeljno.
Joj koliko sam samo naporna sa istjerivanjem pravde, dokazivanjem stvarnog stanja stvari, pravog lica sugovornika i sl. Ali sve mi se više čini da je i taj posao uzaludan. Lažno je IN. Ne opstaju najjači – već najlukaviji. Oni koji najviše kukaju.
Toliko sam bježala da ne budem kao moj stari, da ne ganjam svačiju pravdu, da sam danas ista kao on. Toliko me uzruja nepravda da mi dermatitisi izletavaju na sve strane, a i uz nagovaranje o strane Bejba da smirim dojam, udaram svoje. Izgleda da griješim već pri pomisli kako ću učiti svoje dijete da ne traži druge ono što ima doma, da ne govori lažno, ali da se ne boji boriti za sebe. Sve one lijepe stvari, jer čak i najbolji prijatelj će te najvjerojatnije jednog dana ostavit na pljusku ako sretne nekog zanimljivog s kišobranom, nekog zanimljivog tko ga razumije, jer ti očito nisi.
On:
Mislim da je najbolji poslovni savjet koji sam čuo onaj od George Constanze – ” ako ti se ne radi na poslu, uzmi bunt papira, uzrujano hodaj po tvrtci i urlaj kako samo ti radiš”. U suštini najbolje prolaze oni koji rade najmanje i najgore. Jer njih nitko ne dira, što zbog nesposobnosti da neki zadatak istjeraju do kraja, ili se drugima ne da bakćati s njima. Jasno je meni da je svakome najgori i najzahtjevniji posao na svijetu onaj koji oni rade. Ali brate mili, da baš ima toliko tuljana po radnim mjestima je frapirajuća spoznaja za mene. Društvo nam je takvo nema tu prevelike filozofije. Gomila ljudi sa iskrivljenim pogledima na život i dvostrukim mjerilima. Koliko god mi se na trenutke čini da ne može biti gore, upoznam ljude sa takvim životnim pričama da me sramota uopće spominjati moje ”stravične” probleme.
Kao prvi zaposleni u društvu, prvo sa čime se suočiš je da te ekipa prestane zvati na izlaske, jer – ti stalno radiš. O majke ti mile, pa normalno da radim, što ću kao ostatak Hrvata studirati do 28?! Današnje fakultetski obrazovano društvo nikad nije bilo zatupljenije za rad i život. Popularna Hrvatska – pa nisam završio fakultet da radim za 4.000 -5.000 kuna. S 28 godina i nula godina staža… Hoćeš, hoćeš… Samo čekaju takve. I normalno onda, država nam ne valja. Pa ne valja, slažem se sa time, samo ne gledamo svi iz istog kuta. Nakon okrivljavanja države na red dolazi vjera. Ako ti burza ne nađe posao za 10.000 kuna, kreće se na molitvu i vjerske zajednice. Vjerujte mi da nemam ništa protiv toga, ali oni koji u društvu najviše popuju, ti ne prate osnovne temelje svoje vjere. Ne možeš meni popovat, a ti se ne držiš osnovnih načela; niti si skroman niti ponizan, i ne propuštaš priliku da svima ispričaš koliko puta ideš na misu i koliko si hodočašća prehodao. I onda te opet veliki vjernici izoliraju iz društva jer si baš morao raditi kad se hodočastilo u Mariju Bistricu…
I još jednom se osjećaš glupo, jer te opet ”ekipa” prestaje zvati. Nije me briga, više se bavim time koje moralne vrijednosti da prenesem na kćer. Nije mi misao vodilja kakav ću svijet ostaviti svojem djetetu, nego kakvo ću dijete ostaviti na svijetu. U našem tupavom društvu se ne isplati previše opterećivati sa svim stvarima. I ja i žena smo tvrdoglavi, oboje tjeramo naprijed kako znamo. A to je uglavnom – težim putem. Ja i dalje imam neizmjernu vjeru u ljude, ne može valjda biti toliko proračunatih i pokvarenih… Može, i to me moja draga uporno tjera da prihvatim. Nisu svi, ali ima ih uistinu dosta. Proboj kroz život ovisi o želji i o tome koliki ti je ego. Kao osoba koja nije fakultetski obrazovana, reći ću vam ovako – okružite se čim pametnijim ljudima i nemojte se bojati biti najgluplji u prostoriji. To vas samo čini najvećim potencijalom za učenje.
Vava & Bejb
