Koja je vjerojatnost sresti prijatelja od prijateljice s faksa, nakon desetak godina u istom ulazu zgrade? Vrlo mala, ako živiš u velikom gradu poput Zagreba. Za naše pojmove, Zagreb je velik. Kolika je vjerojatnost i da je vaš prvi susret nakon toliko godina u tajicama. Ne, niste vi u tajicama, nego on. Znate one uske, muške, trkačke tajice? Ono što me se dojmilo toga momenta i ono što mi je prvo palo na pamet bilo je: „Bože, kako neki muškarci lijepo stare“. Nije moj, tip, nema ova priča veze s tim… Ali on je onako cijeli bio utegnut, ni grama sala, štoviše cijeli mi se učinio mišićav. Prije desetak godina je baš bio ono, hajdemo reći, šmokljan.
Nakon par mjeseci shvatila sam u čemu je poanta. Zašto, moguće, tako lijepo stari, jer neminovno svi starimo. Neki se ofucaju, a neki tek tada dobiju neki lijepi, fenomenalni i posve seksi šarm. Tako je nekako s njim. On trči. Kaže mi, navukao se. Sve slobodno vrijeme je na polumaratonima, maratonima. Naravno, postaneš i frend na tom vražjem Facebook i gledaš i čudiš se, kiša, snijeg, on se ubija, a ja sjedim doma i, baš uz film u krevetu, mlatim svoju kilu sladoleda. Ono “navukla se” koja kila Leda, malo tu i malo tamo!
Evo ga, upravo se odseljava, nakon par godina susjedovanja, jednoj istoj takvoj, “navukla se”, vatrenoj trkačici. Sreli se, kaže u klubu. Zamislite, lik je čak i član kluba…
Nikad nisam pretjerano ljubila ocjene. Nekako je taj pojam sam po sebi stresan. Ono što je učinilo neki klik u mojoj glavi, bio je rezultat testa Fitness Index™. Totalno razočarenje i jad. Ni nalazi različitih doktora ,a ni silni ultrazvuci me nisu tako dotukli kao ova ocjena – 1,5. Dakle, ljudi, i vlada ima bolji prosjek! Niti dvojčica. Pozerica me našpotala, zanemarujući moje isprike. I bila je u pravu. Otvorivši prepuni ormarić tenisica, jer to najčešće furam, “jadna” sam navukla posve nove Reebok tenisice i dala se u šetnju. Sram me i reći da su gotovo dva mjeseca stajale netaknute, a crkla bih da ih nisam dobila povodom akcije #BeMoreHuman. Dakle, dobila na promociji, ne kupila. Ali, eto tako je. Tko prizna, pola mu se i oprosti, zar ne?
U početku sam se klatarila tromo, s noge na nogu. Trebalo je hodati svaki dan tih 6- 7 kilometara koliko sam sama sebi zadala. A tek naći vrijeme… Uh, sat vremena ja naglo postalo problem!
Dvije godine „mirovanja“ i ispijanja hormonskih tableta učinile su svoje. Ma što vam doktori rekli, svatko od nas reagira drugačije. Kod mene se skupio desetak kilograma, nakotilo se i čvorova na štitnjači. Ali, kako bi rekla Pozerica, loša mi isprika…
Iako daleko u proljeću, mene ni ova dosadna kiša ne može pokolebati. Navukla se, rekli bi! U Decathlonu sam kupila jeftin, crveni šuškavac i već trčkaram. Prošlotjedno penjanje na slap Peričnik u Triglavskom narodnom parku u Sloveniji, podsjetilo me da sam tek na početku, da se ne zanosim, da onih 1,5 teško postaje 2. Mislila sam da ću umrijeti koliko mi je bilo vruće i koliko sam se zapuhala i koliko sam osjetila čvorove, jer ja ih osjećam, ma što mi rekli. A jeli smo, opet, kao da će sutra nastati strašna glad. Kranjska Gora se nije dala smesti, pa brojanje kalorija nije ni došlo u obzir. Ali ne posustajem, pa je ono tromo hodanje postalo brzo hodanje, a brzo hodanje postaje već i trčkaranje. Glazba, u obaveznim slušalicama, od nježne postaje trance! Jer mi paše!
Nisam na nekoj dijeti. Slušam samu sebe, svoje tijelo… Nagradim ga i kolačem i sladoledom. Ali se osjećam bolje. Bit će to dugi put, ali navukla sam se. Držite mi fige!
