Drama Queen: A tko voli mekane pa da su i pokloni?

U ovoj je državi mnogo toga krivo. Nisam nikada htjela biti komentator dnevnopolitičkih događanja, ali prosto ne možeš odoljeti, a da ne kažeš ono što misliš. A ja mislim da je ovo sve jedno veliko sranje…

Napisala sam nebrojeno tekstova o ovakvom ili onakvom seksu, o fetišima, sadizmu i mazohizmu, o spankanju i vezanju, ali ono što nam ova država i sustav rade definitivno nisu seks u kojem ćemo uživati ma koliko smo (ili možda nismo) perverzni. Podsjeća me na vic o Muji i Sulji i grupnjaku, samo se mi nikako pobuniti poput Sulje. Stalno pušimo!

Premlatiti nekoga, nekoga tko u tome ne uživa jer mu spank i masnica nisu kink, i slobodno šetati zbog nekih nama blesavih procedura, moguće je (valjda) jedino kod nas. Polunabildani idioti kojima su, moguće, mama i tata sve dali i dopustili, bez trunke poštovanja prema ikome ili ičemu, počinju harati našom svakodnevicom.

Na društvenim mrežama čitam i komentare i pitanja čime ga je “mala“ izazvala. Ne znam što moraš učiniti sa sedamnaest godina da te netko pokuša ubiti. Sve i da hodaš polugola sa sisama „na izvol’te“ i prodaješ svu pamet svijeta i (ne)svjesno izazivaš…

Nastavnici prosvjeduju jer ih nitko ne poštuje. Jer su ih degradirali i sustav i roditelji i djeca… Znate li da djeca samo imitiraju i uče ono što im odrasli serviraju ili ste na to zaboravili? Serviramo im nasilje. Učimo ih da su posebni i da mogu sve. Serviramo im mobitele, igrice, pjesmuljke… Ili njegujemo kult tijela ili pričamo da je odijelo važno. Kupujemo sumanuto pa se čudimo višku kilograma i nemogućnosti kontrole, ispadima bijesa za svaku sitnicu, minjacima koji su sve kraći i kraći…

Djeca sve vide i samo to kopiraju. Jednostavno je!

Po meni, ispravite me ako griješim, roditelji samo jurcaju da sve stignu i da im sve priušte, da ih odvezu na jezik ili sport, plate kredit, ratu leasinga za auto…

Nekad pomislim kako bih trebala biti sretna što nisam uspjela postati majka. Zašto, pitat ćete? Zato što se bojim i što bih donijela na ovaj svijet i što bi ovaj svijet učinio mome djetetu. Kakvo bih ja to bezobrazno, neodgojeno, prkosno dijete podarila svijetu? Koliko bih morala raditi kako bih mu kupila sve te krpice da se uklopi i bude poput drugih, ja, koja do toga ne držim niti malo? Zar bi bilo šikanirano, zlostavljano samo zato što ja na bih kupila neke nove tenisice, mobitel ili torbu ili bih bila lijena razvažati ga po metropoli na 4 strana jezika i 3 sporta od kojih niti u jednom ne bi bilo briljantno? Ma, što briljantno! Dobro!

Nitko ne voli mekane!

Cijelih mjesec dana gledam reklame, priče o poklonima, čak i pjevušim „poklon mekan nije sreća“ i slične gluposti i mislim si – zar smo to postali? Skupljači pizdarija da se opravdamo djeci i prijateljima? Zar je tako važno „imati“ ovo ili ono u ovo božićno vrijeme? Zar kupujemo naklonost i ljubav? Očito nitko ne voli mekane pa ni kad su kur** u pitanju!

Nego, što je Božić, ljudi moji? Purica, prasica ili janje na stolu? Bor okićen po najnovijoj modi? Šljokičasta haljina za ulazak u Novu? U što smo se pretvorili?

Što bi danas Isus morao biti? Kakav influencer bi morao postati da ga doživimo? Možda bi i on završio kod Šprajca? Uf! A, vjernici smo. 

Kunemo se u katoličanstvo i domoljubni smo do jaja i natrag, brijem samo na jeziku!

Ali, eto, čovjek nije otok. Dotaknu ga razna sranja pa iznenada postanu (depresivna) stanja.

A ja? Ja moram priznati da mi se sva ta pompa oko Božića gadi. Gadi mi se kuhano vino, okićeni grad, miris fritula… A ,što ćeš? To se prodaje. Kako bi Seve otpjevala: “Imaš pravo, možda problem je u meni…”