Drama Queen: Babinjak

Čoporativni babinjaci za mene su uvijek bili izazov. Postoje verzije takvih izlazaka koje se godinama prepričavaju. Trenutno je izlazak u kino, uz malo alkohola, za mene i moje prijateljice u kasnim tridesetima, postao ritual. Opušteno druženje uz komediju, prije nekoliko dana, završilo ja salvama smijeha.

Naime, nakon kina, sjele smo i krenule s nekom pričom o mladosti, gledajući ‘klince’ oko nas. Sve smo generacija, plus/minus godina, dvije, iz različitih krajeva lijepe naše. Nismo iz iste škole, ili s istoga fakulteta, igrom slučaja, povezane prije nekoliko godina. Neke od nas su ponosne mame s curkama i dečkima pred pubertetom, a neke se još furaju na slobodu. Opisujem nas, u nadi, da ćete shvatiti poantu generacija iza nas.

Dakle, sjedimo mi tako pijuckajući u neke kasne sate, neću praviti reklamu ugostiteljskom objektu, ali jako dovitljivo, iza 20 sati piće u pola cijene, među ‘dječicom’. Sjetile smo se što smo nosile u srednjoj školi, na početku fakulteta. Moram priznati, kako smo odmah primijetile stanovitu uniformiranost kod mlade populacije. Curice, pevaljka stil, dečkići, bijela košuljica. Puno šminke i za moj pojam, puno ukočenosti. Niti traga mladosti i opuštenosti. Moje drage prijateljice, koje jedan takav izlazak čeka za kojih pet- šest godina, zbunjeno gledaju okolo, dok im pričam jednu situaciju na parkingu poznatoga kluba u Zagrebu (opet, bez reklame).

babinjak tekstMoja bolja polovica i ja, prije neke dvije godine, još uvijek misleći kako smo mladi i prpošni, zaputimo se u dotični klub. Naravno, odjeveni smo, gotovo pa identično i nimalo u skladu s godinama koje nosimo. Kasnije ćemo shvatiti, kako i nismo u trendu, jer izlazak je postao scenski nastup. Eto, mi se kao ono idemo zabaviti, i ne j××× nas što nam u klubu, po njegovim godinama, mogu biti i djeca. Izlazimo iz auta i u čudu gledamo djevojčurak kako skida traperice. Gledamo, ne vjerujući, kako ostaje samo u podužoj majici. To bi, očito, sada trebala biti haljinica. Na drhtavim nogicama, visoka i mršava, zajedno s nama ulazi u klub, zamahujući dugom kosom. Zgodna je, privlači poglede i malo poteže majicu/haljinicu kako baš ne bi otkrila kakve gaćice nosi, ako ih uopće nosi. Mi, kao s Marsa, gledamo okolo i mislimo kako smo zaista zalutali. Dekoltei, minjaci, tona šminke na licu…. Po mojoj procjeni, droljasti, pevaljka stil. Uzimamo svaki po pivo, dok neka loša glazba trešti, derući se jedno drugome na uho s pitanjima kako su ostali izašli vani, presvlače li se u autima i parkinzima, kao mlada dama, skrivajući roditeljima pravo stanje stvari. Odjednom, kao udarom munje, prijateljice shvate što ih to zapravo čeka. Komentiramo, kako se nikada nismo tako oblačile, niti je u naše vrijeme, koliko se sjećamo, bilo baš takvih pevaljka stilova. Možda smo se kretale u ‘krivim’ društvima. Ne znam. Možda zaista jesmo, inače se ne bi ‘našle’. Teorija kako je nekad više, zapravo manje, očito ovoj generaciji nije zanimljiva. Naravno, lako smo odlučile čiji će muž biti Agent 007. Veliki ljubitelj novih tehnologija, ima pratiti curke kada idu vanka. A nas nekoliko, kao slobodnjaci i tete od povjerenja, moramo istražiti sva nova mjesta za izlaske i saznati tajne. I naravno, uz koju čašicu, došle smo i do toga, kako ćemo vrlo vjerojatno svi zajedno stajati pored šanka, plesati veselo i glupavo kao nekad, sramoteći našu ukočenu, ušminkanu djecu!