Drama Queen: Baš ljubav zna što je papir

Mislim da svi oni koji misle da me poznaju vjeruju da me za većinu stvari zaboli „levo uvo“. Ne postoji cipela, haljina, majica, torbica ili neka šminka zbog koje bih skočila u nebo i rekla kako mi baš to, ali baš, baš to treba i kako to moram imati. Ista stvar je sa satovima, automobilima i sličnim prolazim bedastoćama… Ne listam časopise, ne prebirem po stranicama kako bih uvijek bila u trendu. S druge strane, još manje bih htjela biti predvodnik ikakvog trenda. Na što bi to ličilo da sve ženskinje krenu hodati u tenisicama, nepočešljane, nemarne – baš poput mene. Nije to dovoljno seksi… Neće vas takvu fotkati na špici, a ni instać vam neće biti blagonaklon.

Nekad mi se čini da sam i većinu nekih drugih stvari odlučila preskočiti. Kod mene je, moram priznati, prilično naglo nestala ona „to-do“ lista u kojoj su bile zapisane važne, životne stavke. Mislim na one stavke koje se odnose na školovanje, ljubav, karijeru i eventualno osnivanje obitelji…

Ja sam to odlučila preskočiti. U jednom, nazovimo to ključnim trenutkom moga života, odlučila sam da ću se furati na „(po)sebnost“ i odmaknuti se od svega što bi se ikad moglo očekivati od mene i živjeti po instinktu. Očekivanja me čine iznimno nervoznom. Mijenjala sam poslove, mijenjala sam karijere, boje kose, frizure dok nisam našla neku verziju sebe koja mi je baš ok i s kojem se onako relativno dobro slažem. Naučila sam čak jednu dobri foru, a to je da zaboravljam. Zaboravim sve što bi me ikad moglo iziritirati ili spriječiti u nekoj od mojih nakana. I davno sam se pomirila s tim da sam to što jesam. A, koliko vidim, teško se čovjeku pomiriti s tim da je to što je. Teško je (ne)glumatati u ovom toliko lažnom svijetu.

Tako sam, evidentno, „preskočila” i postati majkom. Izbor partnera, tajming, zemlja u kojoj živiš, stavovi koje (nekad) braniš, sve se to „sastalo“ i eto… Dogodi se. Vjerovali ili ne, dogodio se. Rekla bih, dogodi se i najboljima, pa zašto ne bi i meni? Htjela sam. Nekad mi je žao, a nekad, iskreno ću vam reći, i nije. Kako sam starija to mi se sve više čini kako je to, bar u mom slučaju, jedan običan, sebičan potez u onim trenutcima kada se uplašiš starosti i samoće. Razmišljala sam i posvajanju, jer tko će dočekati pravoga. Pravi ne postoji. Nema onog mog savršeno nesavršenog. I njega sam negdje „preskočila” upoznati. A volim i te neke frajere koje u nekom momentu moraš malo popravljati i dati im potporu da prežive neku svoju malu agoniju. Normalno, prosječno vezivanje mi nikad nije bilo interesantno.

Da skratim ovu priču o sebi, u mom slučaju je ispalo nemoguće u Lijepoj našoj postati majka… Kažu mi da još nije kasno… Prababa je rodila u 48., istina trinaesto. Kad me je upitao što (više) čekam, ginekologu sam rekla da mi kaže gdje TO ima za kupiti… Prodaje li se na kilograme? Je li rješenje neka inozemna klinika s bankom sperme?

Prema podacima Udruge Adopta, u 2013. bile su samo dvije posvojiteljice samci (ukupno je posvojeno 107 djece), a u 2012. niti jedna (a posvojeno je 111 djece). Našla sam samo te podatke da vam plastično objasnim… Tijekom 2017. godine u Hrvatskoj je posvojeno 78 djece što je najmanji broj od kada se vodi statistika o posvojenju, nekih 500 ima uvjete za posvojenje.

Pisala sam o Obiteljskom zakonu. Pisat ću. Kritizirat ću ga dok god budem mogla tipkati, jer je to jedino oružje koje imam i jedino što mogu…  Kritizirat ću ženu kojoj je “to tako” u braku. Dajem si neko pravo jer to govorim kao prijateljica obitelji koje su prošle potpomognutu ili umjetnu oplodnju, obitelji koje su pokušale posvojiti dijete. Govorim to kao prijateljica papirnatih i nepapirnatih obitelji.

Baš ljubav zna što je papir… Baš sreća zna što je papir… Baš sklad zna što je papir… Baš dijete, u toplom zagrljaju, zna što je papir…