Igrom slučaja sam postala Drama Queen… Tadašnjoj urednici se učinilo zgodno ime za novu kolumnisticu. Jednako sam tako mogla biti i Mala Bez Morala ili Maca Papučarica… Bijaše mi tako svejedno. Nisam očekivala da će se moje piskaranje provući na neke dvije, tri godine… Osrednjost, piskaranje, nema Pulitzera za to. No, nakon nekog vremena shvatiš da taj tvoj osrednji, izmišljeni lik i ima neku poveznicu s tobom.
Ponetko, tko zna tko sam u stvarnom životu, se začudi. Nekome je posve normalno da dramim svaki tjedan… A zapravo me nije uopće briga. Sjednem jednom tjedno, obično vikendom, nekad u miru svog doma uz kavu, nekad nabrijana za poludjeti, i pišem. Ispušem se na vas i na cijeli svemir. I nije me uopće briga što mislite. Ne uzrujavaju me (ne)reakcije na moje tekstove.
Iako ne bi trebalo, ono što me na she.hr uvijek zabrinjavalo je činjenica da njegove čitateljice vole i žele biti anonimne, tako da nema previše komentara ispod članaka, pa nema komentara niti na Facebooku… No, to ne znači da vas neke teme ne zanimaju. Kad se čini da ste najtiše, shvatila sam da klikate. Ne brinite se. Pa, normalno je da vas zanima sve vezano uz seks ili neke tretmane uljepšavanja… I nagradnjače vas pale.
Ali, ispod jednog, i to ne moga članka, ružan komentar. Neki bi rekli, svaka reakcija, pa i ona negativna, je dobra. Ili, žena je ženi – vuk.
Vučica
Iskreno ću vam napisati što mislim. Barem ja nisam nikad imala kočnica. Prvo, ne volim nepismene ljude. U prva četiri razreda osnovnjaka trebali smo naučiti osnove. Znam to, upravo iznova prolazim četvrti razred s par frendica i njihovim curicama. Nije svakome Bog dao moć pisanja ili govorništva, ali osnove moramo imati. Osnove, inače ne bi postojalo zanimanje lektora ili voditeljice i voditelji ne bi išli na govorne vježbe. Istina, neki su pali na tom ispitu! I pali me ono #jabih i #tibi. Ali, što je tu je… Po elokventnosti sam i birala sve svoje muškarce, iako će većina pomisliti kako patim na six pack. I što sad ako lajkam onog Marka svaki dan?
Drugo, ne volim umišljene, zajedljive “babe”. Svi smo krvavi ispod kože, to sam negdje pročitala… Da sam kulturna, sigurno ne bih rekla nešto poput “ti sigurno kenjaš zlatne brabonjke” ali, nisam… Spustit ću se na razinu nekih, nazovimo ih, prelijepih dama koje su očito same sebi dovoljne…Niste najljepše na svijetu. Niste najpametnije. Niste ni najljubaznije. Ulazite u one granice prosječnosti kao i svi mi. Nema posebnih. Nema najboljih. Bit ćeš puno sretnija kada shvatiš koliko je stvari na ovome svijetu nepotrebno, a u to ubrajam 86 kistova za šminkanje. Nema te šminke koja će od tebe učiniti sretniju ženu. Nema te preporučene, must have “krpice” koje će ti, dugoročno, kupiti osmijeh na licu. Priznam da i mene razveseli poneka zgodna stvarčica. Ali, to kratko traje. Možda, recimo, uz posve nov, crveni Ferrari, furala bih osmijeh, od uha do uha, danima. Ma, zapravo bi me Vesna mogla kakvom kremastom tortom usrećiti. Na to padam. Slatkiši!
Znaš, otkrit ću ti tajnu. Muškarce pali samouvjerenost, zadovolj(e)na i nasmijana žena… Ne pale ga sisa i guzica. Bar ne dugoročno. Zato, pripazi…
