Nedavno sam dobila komentar kako iz ovih moji piskaranja isijava apsolutno i posvemašnje nezadovoljstvo duboko ukorijenjeno u mome samome biću.
Apsolutno se moram složiti s takvom konstatacijom, jer – jesam. Nezadovoljna sam. Nezadovoljna sam činjenicom da cijeli listopad pozivamo na pregled dojki, a vi, naše čitateljice, kažete kako vas 52% ne ide na redovne preglede, ako je vjerovati našem Instastoryju. Pa kome i zašto se mi uopće trudimo? Koga mi to pokušavamo osvijestiti?
Apsolutno jesam nezadovoljna i ovom vukojebinom u kojoj živimo i činjenicom da moramo javno razvlačiti vlastite maternice da nas netko doživi. Da nas doživi kao ženu, općenito, i možda kao majku, rađateljicu budućih Hrvata. Da shvate s koliko smo ljubavi vezane za jedan organ. Vjerujem s isto onoliko ljubavi s koliko su i muškarci vezani za svoj visuljak.
Nisam htjela pisati o svojoj maternici, ali ću morati opisati činjenicu da naručeni pregled u Petrovoj bolnici čekaš satima i da te se strah popišati u njihovom wc-u jer misliš da ćeš dobiti i HIV i HPV i tko zna kakvu još mutirajuću bakteriju. Pišaš držeći se za oronule zidove i pokušavaš kontrolirati mlaz da ne zapišaš i sebe i taj jad oko sebe. Ne sjećam se je li bilo papira.
Isto tako, moram opisati ležanje na prethistorijskom stolu dok oko tebe svi prolaze i guraju ruku u tvoju nutrinu pokušavajući napipati miom. I sve to dok ti gledaš na predivan sat i mjeriš jesu li to stvarno minute ili se radi o satima rovanja. Ultrazvuk tu ne postoji. Postoje sličice koje sam donijela iz predivne, galerijski opremljene i blistave ordinacije moje privatne ginekologinje, najdraže doktorese Maje.
Isto tako, neću ni komentirati ono „što se čeka“ doista zgodnoga doktora. Niti „napravi dijete pa riješimo miom“. Dijete nije štruca kruha da se kupi. Netko ga treba doslovno napraviti. I ne samo to – treba ga i hraniti i presvući. O ljubavi neću. Ljubav je i tako precijenjena, ali alimentacija bi bila više nego dobrodošla. Skoro mi je došlo da u toj razvaljenoj pozi bezobrazno komentiram: „Doktore, navali. Zgodan si mi.“
U prilog mojim frustracijama i posvemašnjem nezadovoljstvu ide i činjenica da moram pljuvati sve postojeće telekome Lijepe naše. Svi su oni isti. Nema tu boljih ili gorih. Oni nas baš onako ševe. To su uzimači para, obećivači brda i dolina divnih, jakih signala, a bez ikakvog poznavanja potreba vlastitih klijenata. Da se ja ponašam prema svojim klijentima onako kako se telekomi ponašaju prema nama, umrla bih od gladi. Do 15 -tog u mjesecu trčiš platiti, a na prvi nesporazum najlakše je čovjeku slati opomene, blokirati ga, a da ga pri tome nikada ne kontaktiraš. OIB kao sveta krava stoji svugdje napisan, ali eto, nekome se on ne gleda i ne zbrajaju mu se 2 i 2… Lakše je prijetiti, blokirati i još se nikada ne ispričati. Dobro, priznajem – brzo su mi vratili novce.
I kada ih pitaš tko će ti nadoknaditi stres i sate provedene na telefonu dok ti se netko konačno javi s nečim konkretnim, uz obaveznu napomenu kako se razgovor snima, ti im udaraš po ocu i majci jer shvaćaš da jedino to razumiju. I da je snimljeno. Nadoknade nema. Dobiješ ili čir ili migrenu i konačno uspiješ raskinuti ugovor.
I tako ja više ne gledam televiziju. Isključila sam je. Netflix je sasvim dobar izbor za mene. Zabavlja me. Ne zamara me političkim pamfletima niti me davi reklamama koje traju koliko i nečiji godišnji odmor. A bome ne gledam ni uvijek ista lica sindikalista. Penzije neću imati, baš kao ni vi.
I znate još što? Blaženstva nisu samo za neke koji su odlučili Isusa slijediti izbližega. Blaženo je neznanje. Ono je bez stresa i bez problema, bez dijagnoza i straha.
