Sve frendice bruje o “Dnevniku gradske cure” i savjetu – glumite da ste nemoćne. Ja pokušala. Trepćem okicama. Ne mogu otvoriti svoju teglu krastavaca. Joj, i vrata je teško gurnuti i još svašta nešto. I ne ide mi. Nisam ni mislila da ću uspjeti. Nemoguće. Toliko trošenja energije da se prikažeš nečime što nisi. Plus, zavezati jezik i biti sva medena!? Cijena “prava sitnica“, dobila sam tikove!
No, da se ja vratim u pravi smjer i da piskaranje ima nekakva smisla – doista postoje žene kojima to ide. Ona je divna, za nju “dečki“ i “stričeki“ uvijek kažu kako je “draga“. Pridjev koji meni ni tata nikad nije izgovorio, jer jesam sve osim “drage“ curice. Ona i u tridesetima sjedi, baca pogled na pod, vrti prstom pramen kose. Nevjerojatno, ali dok sjedimo s nekim od “frajerčina“ na kavi, ručku, večeri, u stanju je toliko treptati da na tren pomislim kako imam posla s idiotkinjom. U stanju ga je gledati kao malo božanstvo i diviti se svakoj izgovorenoj riječi kao da se radi o “Gospodinu koji je konačno izvukao Hrvatsku iz krize“. A da ne kažem kako mi se zna dogoditi da me u svojim nevinim, dječjim packicama, zna oprati biranim riječima.
Ne pitajte…
Nikad nisam znala spajati ljude. Ono, čemu biti kriv za nečiji “promašaj“? Znam kako to s njom ide i koliko su svi krasni onih 5 minuta dok je u centru pažnje. Naravno, nakon par dana, kada se Gospodin ne javi, krene monolog. Monodrama. Ne postoji izraz “monotragedija“, ali tako nekako.
Ali, znam da sam blesava i da me nekad njene gluposti zabave, a ostatak našeg malog svijeta ne zna zašto se još družim s njom. Za njih je ona totalni promašaj.
Nakon dugo vremena nađem se s kolegom iz bivše firme i eto, slobodan je, povedem i nju. Ne znam zašto, ne pitajte. Pomislila sam kako bi se mogli nekako normalno družiti. Pa znamo se godinama, on i ja. A ona, neka se malo makne iz svoga kruga “svi su idioti“. Dok se trudim ubaciti je u razgovor, misleći da je jadna zablokirala u još jednoj od zabluda kako joj se “frajerčina“ sviđa, pecnu me izjavom, dok ga gleda ispod trepavica: “Znaš, Drama Queen je uvijek tako bučna. Ja nisam. Mi smo ti tako suprotne.“ I onda opet, trep, trep, trep. Poput pljuske. Dječje nevino. Vrteći pramen kose. Naravno, ja sam uvijek ona grozna, direktna i agresivna…
Čovjek se s godinama nauči kontrolirati i kada se neka radnja ponavlja iz godine u godinu, očekuješ kako si se navikao, ali doista mi se dogodi da joj poželim počupati svu kosu, koju šiša već stoljećima kod istoga frizera. Jer, gle vraga, nitko drugi ne zna s njenom kosom. U tom trenutku, ja bih znala. Čovjek se navikne da je ovakav ili onakav u očima drugih ljudi. Vjerujem da je najveće bogatstvo prihvatiti sebe onakvim kakav jesi. I vrline i mane. I dugačak jezik. I brzopletost. I nervozu. Koliko dugo biste mogle glumiti za nekoga muškarca da, recimo, ne možete odraditi deset sklekova u komadu? Ili da uživate u peglanju košulja? Ili ćete lagati o ekstazi dok ribate zapišanu wc dasku? Sve da ga dobijete. Sve da niste sami. Sve dok on misli kako je onaj jači, pametniji, brži, viši, bolji? Sve da ga dobijete, jer i tako, kad ga dobijete, bude kasno da pobjegne? Ne razumijem. Nisam medena. Nisam slatka. Nisam ni jednostavna. Mora da ću zauvijek ostati sama.
You must be logged in to post a comment Login