Drama Queen: Da je influencer biti lako, influencer bi bio svatko

selfie

Fascinantna mi je naša ovisnost o internetu, o društvenim mrežama. Nema interneta – nemaš što raditi. Bar se tako čini.

Neku noć, u stvarno „kasne sate“, prijateljica vrišti SMS-om, tko još piše SMS, kako je pao net jednog teleoperatera. Leži sva živčana u krevetu i ne zna kud bi sa sobom, a ja ne bih bila prosta i predlagala neke posve jednostavne načine zabave. I još u dvoje. Srećom, za dva sata sve je bilo normalno, pa se i ona unormalila iako je poslala prijeteće pismo istom. Njihova ljubav će vrlo vjerojatno puknuti i to brže od onog brzog i jednostavnog sklapanja ugovora.

S druge strane, moj Ruski Princ u svom, opet, novom stanu nije (još) dobio net. Sedam dana hoda kao muha bez glave i bez volje. Ne jede mu se, ne spava mu se, ne kuha mu se – ali bi baš sad trčkarao po Facebooku i Instagramu. Ne svira. Nema volje ni za knjigom, a ja bome nemam volje zabavljati ga. Dovoljno sam pristojna da ga nazovem tri puta dnevno i pitam kako je. Fascinantno je i to kako smo počeli i ozbiljno lamentirati o posve ozbiljnim temama samo zato što mu je stravično dosadno. I ono što me najviše veseli, ne moram u pozadini naših razgovora slušati neku komornu glazbu koja me samo čini nervoznom.

Znate one ljude koji ne mogu pojesti ni najobičniji sladoled bez da to podijele sa svekolikim hrvatskim pukom? Sve je njihovo posebno, pa i kave ili spomenuti sladoledi. A tek modne kombinacije!? Neki dan sam se morala, ali morala pofotkati i shvatila sam da je influencer biti lako, influencer bi bio svatko. Za jednu glupu fotku sam potrošila 45 minuta života. Pa smeta sjena, pa smeta bljesak, pa sam kao nasukani kit… 45 minuta u kojima sam mogla tko zna što sve napraviti pa i pošten ručak!

To me sjetilo jednog davnog razgovora. Jednom davno, jedna moja prijateljica mi je priznala kako je mjesecima samo nafotkavala stvari, ljude (pa i mene, a to mi ide na živce), događaje i šetnje kako bi nekim drugim ljudima „pokazala“ kako je sretna i kako joj je zapravo u životu dobro. A prolazila je pravu malu životnu dramu. Ne znam koliko joj je fejkanje doista pomoglo. Morat ću je pitati, ali sam počela shvaćati kako su oni najtiši ljudi daleko sretniji od onih koji imaju stalnu potrebu objašnjavanja i izražavanja svega i svačega na mrežama. Ona je samo jedan od “dobrih” primjera stvaranja lažnih slika o samome sebi, slika u koje nekada i sami povjerujemo.

Nekad mi se čini da je svaka fotka, osim ako ne živiš od toga i ako tako ne prodaješ nečije proizvode, namijenjena da nekoga bocne i da nekome pošalje poruku. Fotke sretnih veza, putovanja i ostalih “sranja” su tu – zbog čega? Da ih se sjećamo? Da uživamo u njima? Da nam netko zavidi? 

Imate li muda sebi priznati istinu? Javite mi ako griješim.