Danima slušam „Smiri se, smiri se…“ Nisam naivna, nisam ni lakovjerna, ali me ljudi još uvijek znaju iznenaditi svojom neobazrivošću i tipičnim koristoljubljem. Nema koristoljublje uvijek veze s novcem. Ima sa svim onim oko njega: blještavilom, svjetlom kamera i priznanjima… Vidjeti i biti viđen postaje prvo, jedino i osnovno pravilo. Nekad mi se gadi jer sam i ja u tom košu zvanom „medij“ … A želim poštovati različitost. Želim svima pružiti mogućnost da kažu što misle, ma koliko mi to bilo strano. Jer želim znati, a znanje je moć… Želim dati svima šansu prije nego im kažem, u svom stilu, kreten ili kobila, ako se radi o ženi. Ne. Zapravo obožavam konje, pa, kad malo bolje razmislim, ne znam kako ih uopće mogu zvati kobilama… Morat ću razmisliti o nekom drugom, pogrdnom nazivu… Šaljite prijedloge u inbox, svi će biti dobrodošli i pomno proučeni!
Božićno vrijeme, koliko god mora biti veselo, obiteljsko i prepuno ljubavi, toliko je i zavidno, bijesno i glupo jer u nama nema pravih vrijednosti, ma što vi ili ja mislili o tome… Humanitarne akcije, donacije, spašavanja iz uništenih domova, poplave, prokišnjavanja, uređaji, aparati i slično… Posjete napuštenima, jednom godišnje zagrljaji i poljupci dječici koja čame u domovima čekajući neki “brži i žestoki “Obiteljski zakon, koji će imati ovakve ili onakve papirnate ili ne-papirnate zajednice, brakove ili obitelji… Za mene sramota, a ne čin dobroga djela. Jer da smo mi „pravi“ ljudi, detektirali bismo davno problem, a ne onda kada je već kasno ili prekasno, kada već moramo vapiti i moliti pomoć na sve strane…
Naslušala sam se i lijepih, plemenitih ideja koje samo vrlo brzo uprljali. Naslušala sam se i nepriznanja za divne, ali jednostavne stvari… Zašto smo takvi? Zašto se u svemu gleda zlo, a ignorira ono malo dobroga? Zašto čačkajući po onome lijepom izvučemo gnoj i još ga razmazujemo na sve strane i čekamo da se skupe sve muhe i raznesu zarazu okolo?
No, na muci se poznaju junaci. U mom svijetu su to oni koji dođu bez da očekuju goodie bag, koji su došli tu da daju jedino što mogu, a to je malo medijskog prostora nečemu što nikome u ovoj državi inače nije bitno. Ma ne brinu njih ni važnije stvari, da se razumijemo. Možda ih zabavi koja guzica i sisa ispala u kadru, u naletu “više, brže, jače”…
Nedavno mi je poznanica rekla jednu divnu, ali strašnu rečenicu koja me slomila.“ Danas je pet godina otkad si me posljednji put udario. Sretna ti godišnjica!“ Kao pravu Drama Queen, rasplače me svaka sitnica, ali ova rečenica je izmamila mali osmijeh. Jer, nije klonula duhom. Nije i neće i zato je ja pamtim samo kao ženu širokog osmijeha! Vjeruj mi, i ja se trudim biti takva, jer osmijeh je najjače oružje.
Idem posijati svoju pšenicu i nadati se nekoj plodnijoj godini. Plodnijoj po pameti i ljubavi i razumijevanju. Idem i zapisati 11 imena i nadati se da me negdje tamo čeka nekakav muškarac koji će trpjeti moja dramatiziranja i znati reći #dedobroje!
