Drama Queen: Djeluj!

Nakon dugo vremena, ovo je prvi godišnji da me onako lagano boljelo za sve… Ni She, ni prijatelji, ni nećaci, ni ostala tugujuća rodbina… Ništa me nije moglo izbaciti iz takta. Sve nekako antistresno i polako i familijarno, gotovo idilično. Da vam ne pričam kako je bilo praktično nemoguće pogledati neki od dnevnika jer, ako nije crtić, onda su se gledale reprize reprizirane reprize neke nogometne utakmice. Dovoljno da zatupiš i da te boli „uvo za sve“… Jedino stvarno smetalo bili su neki glupi komarci koji su nas progonili cijele dane.

Nije da su meni nedostajali preCjednički kandidati, ministri i slične ekskluzivno nabrijane informacije, da vam iskreno velim. Totalno smo opterećeni, a nemoćni. Živi i plastičan primjer vlastite nemoći je moja nećakinja i njena trenutna faza. Sve je njoj jasno. Zna što ono ne smije i zašto to ne bi smjela, a opet, kao za inat, a vjerojatno testira granice, napravi baš ono što smo izobjašnjvali kao nepotrebno, glupo ili prosto rečeno – zabranjeno. I nakon petog povika, gleda te onako pa ne znaš više je l’ toplo, il’ milo… Ili te čisto testira i pravi budalom! I ne znaš što bi… A nekako si joj i pustio…

Takvi smo i mi birači. Sve mi znamo, a vječno nas gaze. Pustili smo im. A raspravljamo o svemu i svačemu. O porezu, o doprinosu, nekretnini, pokretnini, obitelji i crkvi, vjeronauku i informatici u školi. A stalno isto – pri kraju svake rasprave dočeka te neki ustaša ili partizan ili četnik. Mi nikako dalje od toga. I svi su nam krivi i svi su nam lopovi, a opet za svaku ogrebotinu tražimo vezu u bolnici. Bez veze ništa! Ma tražimo vezu i u mjesnoj zajednici. I onda se žalimo na namještene natječaje, zaposlenu rodbinu i prijatelje, mito i korupciju… Žalimo se i napadamo dok nas to direktno ne dira.

Ljudima je važno napadati, pa nevažno koga i s kojim rezultatom. Prioritet je istresti duševno smeće i nastaviti dalje bez pitanja kako se ona druga strana osjeća i jesi li, moguće, na pogrešnoj adresi. Što ćeš!? Mentalitet je to takav. Pogledajte samo komentare ispod dnevnih vijesti. Te ljude nitko kući ne sluša! Kao da su “nebitni”.

Važno se istresti, a što je još važnije, važno je pronaći opravdanje. A sad, koliko je to opravdanje suvislo, to čak i nije važno. Važno da se nešto kaže pa što bude. Svašta čovjek preživi pa i vlastite, a kako tek ne bi tuđe, mentalne proljeve. U najžešće mentalne proljeve upravo spadaju opravdanja koju su baš vama i samo vama logična. S njima, kao ono šatro, živite nešto „mirnije“, a u samoj srži ona vas guše. Nikako shvatiti da je bit vlastitog mira – pustiti…

Davno sam pisala o tome kako se više ničemu ne čudim. Ne čudim se ni modnim kombinacijama, ni svakodnevnim fotografiranjima djece ili gospama vječno istog profila i izraza lica, ne čudim se ni komentarima „ljepoto, najdivnija…“ i ostalim „trla baba lan“ komentarima… Ne čudim se ni pokušajima da se nešto pokaže i dokaže ekipi, da se, moguće, izazove zavist…

Sve je to za ljude, rekli bi naši stari…

Ali vam stvarno moram naglasiti kako je važno često odmahnuti rukom i prihvatiti kako je “odjebi“ polovica ne samo mentalnog, nego u konačnici i fizičkog zdravlja. Važno je znati reći “odjebi” ne samo ljudima i njihovim mentalnim proljevima nego i novom modnom trendu, nakitu, tenisici ili boji kose, namještaju, novom restoranu ili cool koktelu!

Živi sad. Nemoj da život prolazi pored tebe. Ne laprdaj, ne krivi, ne napadaj, ne opravdavaj – djeluj!