„Ma, ja ću ti o tome napisati blog“, zločesto se smijem Sekici. Sva nervozna vrišti: “Piši, boli me briga! Radi što hoćeš!“ I pišem, nakon što imam njen blagoslov…
Činjenica je da volim pametovati, a i uživam, što je ponekad (ili uvijek) tako zločesto, u osjećaju kako sam najčešće u pravu. Tako je i kada su dvostruka mjerila, moja omiljena tema, na repertoaru.
Ljudi si zaista svašta dozvole, među njima sam i ja, pa komentiraju tuđe živote, bave se poznatim i nepoznatim žutim temama i rugaju se kome stignu. Kažem, ni ja nisam ništa bolja. Jedino što me čini drugačijom u ovoj priči je to da nikada neću reći kako ja nešto takvo nikad ne bih učinila! Radije kažem: „Nikad se ne zna“. Uzmi u obzir potencijalni hormonski poremećaj, temperament, prgavost ili činjenicu da sam sama sebi nemoguća u PMS-u, pa će ti sve biti jasno. Odmah u startu se diplomatski ogradim i kažem politički korektno kako nikad nikoga ne osuđujem, ali možda neke stvari ili postupke (trenutno) ne razumijem. Trudim se da nema dvostrukih mjerila, a osuđivačima stalno napominjem da šute, jer, kako najčešće i kažem: “Nikad se ne zna“.
Tako je bilo i u ovoj priči. Prošle smo svašta i nikada jedna drugoj nismo ništa zamjerale. I kada se nismo slagale jedna s drugom i s postupcima koje smo radile, bile smo si potpora. Tome, valjda, služe prijatelji i tako, valjda, postaješ nekome poput sestre. Ali, zato tu postoje lokalni propovjednici, misionari, obraćenici i sveci koji konstantno seruckaju, da mi oprostite na izrazu, i gledaju svaki vaš korak zgražajući se. U našoj okolini ih ima koliko poželite, a vjerujem i u vašoj… A nismo, da se razumijemo, svetice. Nismo nikad ni tvrdile kako jesmo. Pa smo se tako naslušale prodika i prodika i prodika… Osobito od nama jako važnih i bliskih ljudi. I boljelo je, da se razumijemo…
No, kako to inače biva, dođe maca na vratanca, pa vam se vaša vlastita seruckanja obiju o glavu i baš napravite ono za što ste rekli “NIKAD“ i čemu ste se i rugali i prigovarali. Pa i više ili gore od toga. Naročito sam zločesta kada su u pitanju muško-ženski odnosi, ljubomora, prijevare i slične bedastoće, budući da vjerujem kako produženje životnoga vijeka ne ide na ruku činjenici kako po prirodi nismo monogamni.
Posebno me tu vesele forumi, društvene mreže i portali koji vam otkriju cijelu ljepotu međuljudskih odnosa, ako si date malo vremena i truda. A ja volim istraživati, volim i statistički to obraditi, krenuvši od politike, shoppinga preko različitih svetaca koji se kunu u obitelj i moralne vrijednosti. Ti su najgori. Ti koji tvrde kako ne mogu ovo ili ono. Ti vas najbrže povrijede i prevare čim netko zamaše prćastom guzičicom. A ja baš volim prćaste, muške guzičice, ali neću sad skretati s teme! Njima najčešće nedostaje ovakvog ili onakvog seksa, najčešće ih partner ne razumije, guše se o tom odnosu, malo im je dosadno i slično… A nikako to izgovoriti onome kome trebaju, nego se eto baš vama povjeravaju u nadi da ćete im dati to što im, navodno, nedostaje. Kako čudno, umjesto da idu na izvor problema!
Tako moja Sekica i ja pratimo već neko vrijeme jednu tako lokalnu i blisku, a opet tako meksičku sapunicu, sa svim dodacima nemogućih misija i bezizlaznih situacija. Ja sam čak, vjerovali ili ne, posve puna razumijevanja, jer možeš se zaljubiti u nekoga i kada ti beba nosi pelene i kad ti muž ili žena kvocaju za svaku sitnicu. Ta činjenica nije nikako sporna, pogotovo kada poput mene bezuvjetno vjeruješ i voliš ljubav. Kada ti je dosadno u životu, možeš napraviti glupost. Možeš biti i mlad i lud. Možeš biti i u krizi srednjih godina. Važno se samo znati nositi sa svojim postupcima, da se nadovežem na prošlotjednu kolumnu. Uhvatiti se u koštac s problemom, ma kakav on bio i raščistiti stvari do zadnje sitnice. To je logika. Moja logika.
Sporno mi je jedino to što kada se lokalni sveci nađu u sapuničarskoj situaciji i počnu raditi stvari kojima se nitko ne može dovoljno načuditi, zatraže drugačija pravila. I još k tome, rade sve s toliko pogrešnih koraka da se naprosto zapitaš gdje im je nestao mozak i gdje li su sada svi oni silni savjeti, propovijedi i dužnosti na koje su vas konstantno pozivali, dok ste radili kakvu neprimjerenu “sitnicu“. Jer, kunem se, sitnica je u odnosu na ovo što upravo gledam. Ma, ne. Ne opravdavam sebe… Naš dežurni moralist pokleknuo je pod bremenom života očekujući da ga bezuvjetno podržimo i razumijemo dok posve nespretno razara vlastitu obitelj, ako uopće postoji neko spretnije razaranje. No, ljubav je ljubav je ljubav… A bar ja vjerujem u ljubav unatoč i usprkos svemu, kako mi dušobrižnik kaže, pa moram shvatiti…
Jesam li upravo ispričala priču zvanu dvostruka mjerila?
