Drama Queen: Džaba, ubit će vas panika!

I taman kad čovjek pomisli kako ne može gore, priroda ga iznenadi!

Kako se zadnjih dana budim prilično rano, tako sam i nedjeljni potres dočekala budna. I gola. S knjigom u ruci. Knjigom jedne mlade autorice koja bi voljela ugledati svjetlo dana. Ja sam među prvima koja ima čast pročitati njene riječi natipkane u Wordu! Meni je to velika čast, vjerovali ili ne. Još ćete reći – budala – što nju veseli u ranu, nedjeljnju zoru!

Apsurd! A kako bi kod mene bilo nego apsurdno!? Zagovornica sam golospavanja, a pisala sam već o tome koliko je to zdravo. Čak me ni razmišljanje o koronavirusu i apokalipsama nije natjeralo da spavam u gaćama. Bome, neću ih obući ni nakon ovoga potresa iako mi je prvo palo na pamet – zamisli, stara moja, nađu te posve golu, zatrpanu glupostima koje su poispadale iz ormara. Zamisli, nađu tvoju tajnu kutiju prepunu “igračaka”. Što možeš nego se nasmijati!?

Jedna sam od sretnijih kojoj ni slika sa zida nije pala, niti joj je popucao zid. Međutim, moji prijatelji nisu bili tolike sreće. Uslijedile su brojne poruke i brojni pozivi… Živim u sigurnoj zgradi iz osamdesetih! I nisam izašla danima iz stana. Drugi, pa i treći potres dočekala sam za laptopom dijeleći informacije i čudeći se ekipi u parku koja je ispijala kavu (ne znam kad su je uspjeli skuhati) i na nekom radiju slušala Kalinića kako vrišti da se ostane vani, na hladnoći, zaboravljajući onih metar razmaka.

Možda nisam normalna, ali naspavala sam se. Nisam paničar. Osjećam se sigurno, a sama sam doma.

Ono što želim reći, čini mi se da smo ipak dobro organizirani. Vojska, Civilna zaštita, pa čak i političari čine se uigranima. Sve funkcionira, ali smo, kao građani, izrazito neposlušni. Čak i zli. Nezahvalni.

Ne bojim se ja koronavirusa, ne bojim se niti zemljotresa, meteora, a niti nekog novog rata. Ne plaše mene teorije zavjera. Ne zastrašuju me ovi novokomponirani proroci, sveznalice! Ne bojim se niti srama – za slučaj da me netko pronađe golu… Ili da pronađe poispadale “igračke”!

Plašim se (nekih) ljudi. Jadnih. Sebičnih. Ograničenih. Plašim se njihova straha, njihove panike, njihove histerije.

Plašim se neznanja. Plašim se glupih. Plašim se i nepismenosti dok čitam komentare. Plašim se i ovih koji samo zazivaju Boga.

Plašim se neposluha. Plašim se ovih kojima moraš ponoviti sto puta, a nisu gluhi! Plašim se ovih koji slušaju, a nisu ništa čuli…

Plašim se ovih najpametnijih, nekad tako nedodirljivih! Pohlepnih! Bahatih!

Ne bojim se ja smrti.

Svi ćemo, kako god da okreneš, umrijeti. Netko od koronavirusa, a netko od cigle i rijetko tko od gladi (barem u Hrvatskoj)…

Džaba kuće, džaba stanovi, džaba auti, džaba spomenici… Sve džaba!

Dođi k sebi – ako još imaš kome!