Drama Queen: Hormoni

Tek mi je nakon sistematskoga pregleda bilo posve jasno, kako to da se bolje razumijem s muškarcima, negoli sa ženama. I hormoni su pokazali kakva krv kola mojim venama. Svakako plava, i svakako, više muška. Na stranu to što mi kosa, negdje do četvrte godine, nije htjela narasti, a i ono malo što je bilo, potpuno plavo i nevidljivo, ostavljalo je dojam slatkoga dečkića. Da stvar bude gora, voljela sam imati jednake odjevne predmete kao i moj otac, a to je značilo hrpicu trenirki u njegovoj omiljenoj, modroj boji. I lopta. Neizostavni rekvizit, dok bi me vodio na treninge lokalnoga kluba za koji je igrao. Tatina curica je obožavala, ne samo nogomet, nego općenito, sport. Prava kći, pravoga oca. I na sreću, jedino ljubav prema sportu imamo kao zajedničku stavku, jer njemu je oduvijek nedostajala disciplina, koju sam pohlepno zavoljela. Ostalo je otišlo na maminu, umjetničko-seljačku stranu, kojom se jako ponosim. Ne mogu zaboraviti prve mašnice, i klince iz kvarta, koji su me rasplakali, tvrdeći kako sam curica i nalijepivši crvene trakice na plavu kosicu. A samo sam bila neparan broj u igri na male golove, i samo sam bila najmlađa među njima.

Bila sam prvo dijete i prva nećakinja i prva unuka, imala sam hrpu haljinica i kaputića u crvenoj boji, koju danas nekako mrzim. Voljeli su me oblačiti, navlačiti, prešetavati, vezati kike, a ja sam samo htjela biti, kao i danas, nesputana u trenirci. Igrala sam se i s curicama i s lutkicama, ali , duboko u sebi, s tom ogromnom količinom energije, voljela sam natjeravati loptu i rastrčavati se poput pseta. Konfliktno, u usporedbi s mojom umjetničkom stranom, koja me držala budnom cijele noći, uz baterijsku lampu i knjigu, da mama ne vidi kako gotovo uopće ne spavam. Kad malo bolje razmislim, natjeravanje livadom i loše spavanje, od mene su učinili pomalo neurotičnog pubertetliju. Snalažljiva i logična, sport i umjetnost, spojila sam u ples, a piskaranje brižno skrivala od pogleda javnosti.

158515226

I onda, na moju veliku žalost, počela sam shvaćati da mi je ljepše u muškome društvu. Nije bilo potezanja, natezanja, nije bilo skrivenih simpatija, znakova. Muškarci su bili toliko očiti i iskreni, da sam ih naprosto obožavala. Nikakvih insinuacija, da budemo politički korektni, nikada nije bilo. A , ponekad mi se čini ni da me nisu previše doživljavali kao ženu. Skupa bi bauljali na praznom satu ili bježali sa sata, igrali fliper ili stolni nogomet. Lijepo mi je bilo u njihovu, neopterećenom društvu, jer curicama tada i nisu bili interesantni. Sve su voljele pogledati nešto starije, navodno iskusnije, primjerke. Bar negdje do moga otkrića prve ljubavi, a bješe to jako kasno, u maturantskim danima, uglavnom sam se družila s muškarcima. Što mogu, ljubav me zanimala samo onako romantičarski, poput ljubavi iz hrpe pročitanih romana. A romantika u doba puberteta, a izgleda i u današnje, prilično je precijenjena. Šteta što takvi romani ne dolaze s otisnutim upozorenjem, poput onoga na cigaretama, u stilu ‘ne zanosi se, ovakve stvari se ne događaju u stvarnome životu’.

Otkriće ljubavi, donijelo je na svijet i moj problem sa ženama. Ne generalno sa ženama, nego onako, s nekima od njih, čije postupke nisam razumjela ili u čijim skrivenim porukama nisam znala iščitati pravi smisao. Porodila se i svjesnost što je to ljubomora, zavist i svjesnost o mom fizičkom, u ono doba, muškarcima jako privlačnom stilu, stavu, rekla bih, manje izgledu. Imam hrpu prijateljica, koje me prihvaćaju točno ovakvu kakva jesam. I vole me. I poštuju. Znam. Nemam čitač misli, ali ponekad, u odnosu nas žena, morate imati telepatske sposobnosti, inače se vrlo lako uvučete u konflikt, i ne postoji način da se izvučete. Bar ne neozlijeđeni. Mislila sam, jedno vrijeme, kako je je problem u meni, jer danas postoje četiri žene, moje četiri bivše prijateljice, s kojima se više ne čujem i s kojima je nastao šum u komunikaciji. Četiri mi je poprilično velika brojka, i gledam na nju kao na neuspjeh. Budući da sam prilično mazohističke naravi, svu krivnju sam svaljivala na sebe. A onda, shvatih, nakon nalaza, da je vjerojatno za sve kriva razina hormona u mojoj krvi. Jer neke, ženskaste stvari, da se ne izrazim drugačije, nikada nisam uspjela shvatiti. Direktna sam, jasna i glasna, pa mi igrice oko muškaraca i sve te skrivene poruke, nikada nisu bile shvatljive. A svi problemi su, u svojoj suštini, imali nekakvu vezu s nekakvim muškarcem, s kojim ja, u većini slučajeva, na bih imala ništa. Možda su oni nešto i željeli sa mnom, ali, ili nisam bila svjesna toga, ili me jednostavno, poput većine muškaraca, nisu ‘tako’ zanimali.

174175225

Najviše me pogodila izjava moje prijateljice, u naletu poetičnosti, žene s kojom sam provela cijeli život do odlaska na fakultet, kada se nazvala mojom marionetom. A zaista, nikad, ali baš nikad, je nisam iskoristila ni za što. Dapače, bila je jako posesivna i jako me gušila svojom netrpeljivosti prema drugim ljudima iz naše okoline. Svi su joj smetali. Uvijek je netko bio ovakav ili onakav. I na kraju, priznala mi je kako je bila zaljubljena u moju prvu ljubav. Nikad mi to nije dala naslutiti, a nemam, kako rekoh, sposobnost čitanja misli. To vam je moj prvi šum u komunikaciji. Druga prijateljica, koju sam upoznala na prvoj godini fakulteta, je bila ufurana u psihološke analize, koje su me zamarale. Nikad nisam voljela polagati račune nikome, pa ni njoj. Ni roditelji to nisu tražili od mene. Nisam voljela analizirati svoje postupke, bez kraja i konca, uz onaj nemogući ‘što ako’. A očito joj je to smetalo. Slično je bilo i treći put, a vjerujete li i četvrti.

Ljuta na sebe, jer, očito, ništa nisam naučila iz životnog iskustva, sjela sam napisati ovaj tekst. I dok čitam i pišem ove retke, razmišljam o tome, trebamo li doista pričati o svemu što nam se događa, tražiti savjete, ili ti, kako ja kažem, polagati račune. U svakom razgovoru s ženskim prijateljem, krene analiza događanja, dodavanje i oduzimanje, i na kraju, cijela priča izgubi onaj svoj pravi smisao. Priča, u većini slučajeva, postane filmski scenarij, s hrpom specijalnih efekata. Muškarci, na iste stvari, gledaju puno jednostavnije. Muškim rječnikom, radim ono što želim, kad želim i kako želim. Nemam neku potrebu opravdavati impulzivne poteze. Čudi se koliko hoćeš. Svjesna sam svoje naravi, temperamenta i ne mislim da ikome činim zlo, osim, možda, samoj sebi. Igrice, kao takve, zanimaju me jedino unutar četiri zida, i to samo onda kad je ‘jubav’ dobre volje. Bijesan muškarac mi, najčešće, ne treba, iako bezgranično volim izazivati. Ne zanimaju me duge kose, radije radim nešto pametnije od feniranja. Ne zanimaju me ni dugotrajni shoppinzi. Analiza me zanima jedino kada su brojke ili politika u pitanju, i volim svoj posao, i volim činjenicu da sam većinu radnoga vijeka provela s muškarcima. Psihoanalize mrzim, budući da me podsjećaju na natječaj za posao, a samo natjecanje gledam kroz sportsku parolu ‘važno je sudjelovati’.