Drama Queen: Ili jesi ili nisi! Trojka ne pali!

Nema meni druge. I ovaj sam tjedan u modu „nastavak slijedi“. Ništa se nije promijenilo nakon što su moje prijateljice/poznanice u ovih sedam dana pročitale kolumnu o tome kako nema prave ljubavi, a ni prave žrtve. Šutjele su o kalkulacijama. Grozno je priznati da cijeli život nešto kalkuliraš i preračunavaš poput one „Helene“ iz navigacije. To nije pošteno!

Vodila sam neke ozbiljne razgovore ovaj tjedan. Jedan od njih je bio i razgovor s najpametnijom osobom na svijetu. Sa mnom. Da. Sjela sam i porazgovarala sama sa sobom o svojim privatnim, poslovnim planovima kao i o odnosima s pojedinim ljudima. Shvatila sam da je opet došlo ono neko vrijeme kada čovjek kirurškim putem mora odstraniti rak-ljude koji ga koštaju i živaca i vremena, ali ponajprije vlastitog, unutrašnjeg mira. O novcu neću iako je vrijeme doista novac!

Nekima je taj potez težak, meni je oduvijek bio nekako lak. I nije mi prvi put da odradim takvu “operaciju“ često i bez anestezije.

Znate, kad ne ide ne ide. Čemu milijun bezuspješnih pokušaja?

No, shvatila sam u razgovoru s nekim drugim, jednako tako pametnim ljudima, kako uvijek ima pravih opravdanja vlastitih postupaka, kako u ljubavi, tako i onih opravdanja koja su vezana uz posao. Uh, ona se tako lako nađu! Mala digresija. Ja, zapravo, uopće nisam dobar slušatelj.

Ipak smo nešto zaboravili u toj priči. Kome i zašto se uopće opravdavati!? Ha? Ne čujem!!!

Ne. Bože, sačuvaj!

Meni se opravdavati ne treba. Ali, moram, priznati da mi je dosadilo slušati iste ili slične priče iz istih usta 853. put!

Mislim kako u one najgluplje stvari koje možeš napraviti sebi, spada i ono kad sjedneš i počneš razmišljati, prebirati po vlastitim razlozima 853. put smatrajući kako u nekome ili nečemu ipak možeš pronaći nešto dobra. Suludo! Nismo mi svi sveci i ne trebamo uopće glumiti da smo bolji nego što to jesmo. Tako samo odgađamo neminovno.

Ono što ti je „zasmrdjelo“ na samom početku češkat će te, vjerojatno, i onaj 853. put. Možda čak i malo jače.

Kad stavimo stvari na papir, kako mi je jednom savjetovala jedna psihoterapeutkinja, od 10 stvari kojima mogu obilježiti neki odnos, 7 može biti apsolutno pozitivno, a ostale će 3 biti toliko nemoguće da je najbolje sve skupa pustiti.

Pretočimo to i na posao. Od 10 ključnih stvari koliko je onih pozitivnih, a koliko negativnih u radnom okruženju?

Tko od, nas na istom radnom mjestu, ima 15-20 godina radnog staža? Što s vama nije u redu? Baš ste ono super, super zadovoljni? Bojite se promjena? Nije sad pravo vrijeme? Zaista ste toliko dobro plaćeni? Imate neki cilj?

Da. Poznajem one koje rade 20 godina – isto. Rade i apsolutno su i totalno nesretni. Kako ne razumijete da 1.000 kuna, gore ili dolje, u nekim situacijama nikoga nisu spasile, pa onda, možda radi mira u svojoj vlastitoj glavi, trebaš dati otkaz i potražiti neki drugi posao koji će to učiniti možda malo sretnijim?

Možda je sve što trebaš, a tiče se primjerice uštede, prestati kupovati krpice ili šminku u trendu i eto, i onako pun ormar stvari koje ne nosiš, pretresti, presložiti i iskombinirati, baciti? Možda zadržavate svaki komad odjeće koji ste ikad imali ili svaku osobu koju ste upoznali? Odglumit ću psihologa i reći da ste vjerojatno vrlo vezani uz prošlost i teško zaboravljate, ali “stvari” u vašem ormaru, ili u vašoj glavi, imaju manju sentimentalnu vrijednost nego što to mislite.

Ili jesi ili nisi, ili imaš ili nemaš! Jednostavno je! Trećeg nema! Trojka ne pali! Nema ALI!

Samo nemoj da JA to OPET slušam!