Čitala sam članak o iskrenim ženama. Smatram se i iskrenom i otvorenom ženom. I mislim još nešto svašta o tome. I posve sam svjesna kako s nama nije lako…
Koliko god da sam temperamentna, rijetko kada sam se svađala s partnerima. Uvijek je bilo tako. Ali, kad puknem – bolje se makni s puta jer tih 5 minuta definitivno ne odgovaram za svoje postupke.
Dok sam bila mlađa, stvarno sam htjela biti draga i mila, a naoko i tupasta. Činilo mi se da takve žene, ali i općenito ljudi, bolje prolaze u životu od nas koji prečesto ne možemo kontrolirati jezik. Iskrenost je nekako, u jednom momentu, postala opasna. Ugrožen si ako si iskren. Uvijek se sve to nešto što misliš, želiš ili osjećaš iskoristi protiv tebe u nekim malim, smiješnim ratovima, pa i onim uredskim.
Bez kočnica
Kad bi meni ova urednica dala da ja stvarno pišem bez kočnica, mislim kako bih vas (ne)ugodno iznenadila. Neke stvari sam preskočila, jer se i njoj i meni čini da društvo nije spremno pročitati ono što mu želim dati. Čak su me pitali nije li sve to malo preintimno. Ono, kao ti sve o tome nečemu tako javno, otvoreno, iskreno… Nešto poput onoga – pazi se! Rekli su mi i da sam luda i još svašta nešto…
Srećom, nije me još “otkrila” neka razvikanija stranica u onih prvih 5 za koje se otimaju oglašivači. Nadam se da ni neće… U sve ove godine kolumniranja ili blogiranja ili piskaranja, ja sam stvarno opisala sve stvarne događaje i doživljaje koji su se dogodili meni, ali i meni jako bliskim ljudima. I znate što? Danas se ne boje pročitati napisano. Nema tu ublažavanja, nema tu rukavica, pa često moj kut gledanja na stvari i njihov kut gledanja na istu, od onih nepomirljivih, suprotnih stavova, završe na jednom gotovo istom shvaćanju.
Kako to da ne znamo čuti?
Znate, nije lako čuti istinu. Ali, znajte, nije ju toliko teško izgovoriti. Jedini problem je taj što i suviše često sugovornika ostavite bez riječi. Ostavite ga bez teksta, posve zbunjena. Nekad i u strahu, a nekad će vam pobjeći… Ne zamjerite mu/njoj. Tko zna kakve sve svoje male borbe vode?! Tko zna gdje ste ih sve točno pogodili istinom.
Šteta što često poželimo mijenjati druge. Istina je da ih pokušavamo prilagoditi, uklopiti, upakirati u naš mali svijet. Ali, još je veća šteta kada odbijamo vidjeti i zaista poslušati, istinski čuti izgovorene riječi. Znate li vi koliko bi nam život bio lakši da čujemo, s potpunim razumijevanjem? Da poslušamo i izbacimo sebe iz konteksta?
Laž je i da ljubav nije sebična. Mislim da je ljubav najsebičniji osjećaj na svijetu. Pogledajte što radimo svojim partnerima? U ime ljubavi ih i sputavamo, pokušavamo mijenjati i očekujemo… Stalno očekujemo… Nisam ni ja svetica. Očekivala sam, nekad davno, i ja. Sad ne očekujem. Sad samo želim da se krećemo, jedan dio puta, istim smjerom i da olakšamo taj put jedno drugome. Da si dodamo malo vode, da se odmorimo i da bodrimo jedno drugo kako ne bismo posustali.
U ime ljubavi…
U ime ljubavi i djeci namećemo srednje škole, fakultete pa i životne partnere, ako ne i cijelo društvo u kojemu se trebaju kretati. Sve to u ime te nesebične ljubavi. U ime te nesebične ljubavi i od djece očekujemo da su tu, u blizini, kad smo već stari i nemoćni. Očekujemo da nas prevrću, okreću kad krenemo putem novoga djetinjstva i novih pelena.
Iskreno ću vam reći, manite se očekivanja. Živite danas. Nemojte provesti život u razmišljanjima o prošlosti, a nemojte ga utrošiti i na kovanje beskrajnih planova o budućnosti.
