Drama Queen: Ja nju mrzim!

Ima li goreg osjećaja od onoga kada se probudiš, a pored tebe više nema onoga s kim si zaspala!? U pola priče, nestalo! Gdje, kuda, kako i zašto, tko je kriv i slično, obično su one prve misli koje te ostave zbunjenog/zbunjenu. Taj osjećaj izdaje i praznine je strašan, dok sjediš i vrtiš film u glavi. Neprocjenjivo.

J**** je ovaj život i, kako reče jedna moja prija, dobro je da život nije ravnica. Dobro je da ima i planina, da ima uspona i padova, inače bilo bi dosadno.

Za razliku od ostatka svijeta koji se potrudio Valentinovo provesti u ljubavi, u idili vlastitog „volimo se do neba i natrag“ odnosa, uz cvijeće i svijeće, dio mojih prijateljica i ja odlučile smo se otisnuti na zajednički prespavanac nedaleko od Zagreba. Ma nije bitno gdje smo. Važno je da se druškamo, pa iako smo obećale da je to jednom godišnje, eto nas na petogodišnjem okupljanju. Život, djeca, posao, obaveze…. Znate kako to ide. Nije danas lako praviti planove. Nije danas lako organizirati sam sebe, a kamoli 5 obitelji, kojih petero djece i njihova četiri muža! Kog briga što je Valentinovo! Nešto vina, pršuta, maslina i sira, kolača i homemade koktela, dovoljno je da se napuni srce, duša i da se zaboravi. Dovoljno je da se krene točno iz one točke na kojoj smo stali, bez obzira na to koliko je vremena prošlo.

Vratimo se mi na ne tako romantičan početak. Nakon sto godina, Kraljica Majka i ja smo dijelile ne samo sobu, nego i krevet. Sjeti te to studentskih dana, pokojeg partyja i neizbježnog učenja. Sjeti te prvog susreta, pokoje pijanke i svih gluparija koje smo prošle. A bile smo mi dobre curke. Što jest jest!

Zamislite moj šok kada sam se probudila i shvatila da je mjesto pored mene prazno. Da je nema. Da je nestala iz kreveta. Da je krevet posve hladan, gotovo netaknut. I da više nema povratka!

Znala sam! Hrkala sam k’o svinja. Nema druge. To je to! Em ti miša malog, otjerala sam ženu. Poput izdajnika, poput pravog krivca, tiho, na prstima, dogmižem do dnevnog boravka, a ona, poput merkata, dignute glave, s iskešenim zubima reče: „Hrčeš nenormalno. J*** te, cijela kuća zvoni. Koji ti je!?“

Pa nije ni čudo što sam sama, mislim si. Koji pametan čovjek bi spavao kraj mene, divlje kobile koja rže cijelu noć! Em te živote, težak li si! Još mi bi gore kad je i ostatak dogmizao uz osmijeh kako su me čule, te sam morala odslušati cijelu filozofiju o kvaliteti moga spavanja, razlogu kroničnog umora, nervozi i slično… Ma znala sam da sam totalno u k****! Samo mi je falila ovakva, ženska potvrda!

Šlag na kraju ovog valentinovskog “koka, nenormalno hrčeš” vikenda, došao je kroz unezvijeren poziv i priču o posjetu jednim boljim toplicama i sauni. To mi je tek pokvarilo dan, to sauniranje prijateljice s poluslijepim mužem. Ma nema tu ništa uzbudljivo, mislim si dok je napola slušam, bolje da je bila s nama i slušala moje piljenje drva. No, priča ona uporno dalje. Ne’š ti nje i vikenda s mužem! Kojeg Boga davi! Odjednom shvatim, poluslijepi muž, bez pepeljarki i ona dobili su društvo u sauni. Kaže: „Zatvorim oči, opušteno, čujem nešto. Otvorim oči, frajer drka. Pepeljarko blažen, zatvorenih očiju, u polusnu, ničeg nije svjestan. Trepnem dvaput. Frajer drka. Zatvorim oči. Šutim. Čekam da prođe…“

Pepeljarko je zbunjen, a ona vrišti nešto kao: “Glupačo, znala sam da ti nisam ništa trebala reći”, dok ih pitam što misle koje od njih dvoje je razlog uzbuđenja. I shvatim, ja nju mrzim. Totalno je (danas) mrzim! Nešto tako uzbudljivo nisam doživjela mjesecima. I ne kužim koji vrag je ona u šoku. To bi joj trebalo biti najbolje Valentinovo ikad!