Drama Queen: Je li prijateljstvo izumrlo?

prijatelji

Već sam pisala o tome kako je iščuđavanje najgora moguća osobina. Zalažem se za tolerantnost i za „živi i pusti da drugi žive“, no nekad se ne mogu oteti tim šokovitim, društvenim pojavama koje su posve, barem meni, besmislene.

Ljepota ovoga posla je doista u tome što se znate naći u društvu ljudi koje nikada ne biste birali ni za poznanike, a kamoli za prijatelje. Poslovne prilike vas dovedu pred gotov čin pa, srećom, imate priliku upoznati šarolikost našega, hrvatskoga društva, a vjerujem da ni drugdje nije ništa bolje.

U digitalnom svijetu, sam tako pronašla ljude s kojima, ako ćemo biti iskreni, ne bih ni ovčicu pričuvala, ali i one s kojima bih pošla u boj, ako treba.

Ono što je fascinantno u ovome, po meni izrazito lažnome svijetu, je to da vas ljudi povremeno svojataju. Povremeno si daju za pravo donositi odluke za vas kao i govoriti vam što biste trebali raditi, što mijenjati, kako se obući pa i s kim se družiti. Govore vam kakve bi trebale biti vaše fotografije, vaši postovi, tekstovi… Pokušavaju od vas napraviti još jednoga klona, duge ispeglane kose u smeđoj bundici i nekim chick krpicama. Pokušavaju vas ukalupiti iako su i sami svjesni da ponekad nema pravoga kalupa ili da za vas, prosto klinički rečeno, nema lijeka. Vječno postavljaju pitanja i traže, zahtijevaju štošta… Najviše bez ikakva prava.

Druga fascinantna činjenica je ta da se izgubila prava vrijednost prijateljstva pa neki misle da je dovoljno ispijati kave i međusobno si govoriti „draga“, pričati glupe tračeve i polutračeve da vas zadrže na svojoj strani. Ljudi ne razumiju pojam povjerenja, pomaganja i one jednostavne izjave „tu sam, za tebe, bilo što i bilo kad…“ Ne razumiju ni pojam iskrenog odnosa u kojem nema niti trunke neke osobne ili materijalne koristi. Ne razumiju činjenicu da ćete nekome, posve iskreno, bez kalkulacije, reći baš sve…

Činjenica je da je pravih, istinskih prijatelja jako malo, a ja s njima rijetko kada popijem kavu, pivo ili koktel. To su ljudi kojima se uvijek javim na telefon iako znam u kojoj su trenutno fazi života, posla ili promišljanja, ili čak u ljubavnoj vezi za koju ja ne vidim smisla. Ljudi su to koji mi beskrajno znaju ići na živce, ali koje jednako tako volim i čuvam godinama… Njegujem ih i nekad mi stvarno fale u svakodnevici. Htjela bih ih sad tu sve nabrojati, ali neću. Znam s kim mi fali smijeh, s kim tišina, s kim filozofiranje ili glupiranje…

S njima se rijetko kada fotografiram za društvene mreže. S njima rijetko kada označim što sam jela ili pila i gdje sam se našla. Jer ja se s njima isključivo i jedino nalazim u srcu, u emociji i proživljavam sve duboko i nemam se potrebe „hvaliti“. Nema potrebe izgubiti 10 minuta hvatajući prigodnu pozu na kojoj bi svi bili zadovoljni filterom. To su ljudi koji nisu ekshibicionisti današnjeg virtualnog svijeta. Samozatajni su, pametni i dragi… Dobri i nadasve duhoviti! I miljama su daleko od moga uobičajenoga dana.