Drama Queen: Jesam, frustrirana sam kobila!

Ponekad mislim da ljudi koji rade, koji se bave svojim životima i nekim „ozbiljnim“ poslovima zapravo ni nemaju vremena gledati emisije, serije ili slušati pjesmuljke iz, kako je to nazvala jedna kolegica, polusvijeta.

Moj život je meni dovoljno kompliciran i prožet (ozbiljnim) izazovima, da ne kažem problemima, ako ćemo iskreno, da ne bih trebala davati ikakvu pažnju stvarima koje imamo prilike gledati na našim dalekovidnicama. Ali, jednom davno, odlučila sam se baviti nečim što bih nazvala promatranjem, ispitivanjem, istraživanjem i komentiranjem svijeta u kojem se krećem. Naravno, sve to s dozom ironije, satire, podsmijeha i sličnih doskočica…

I postaje me sram. Jer, koliko god sam se nekad dičila time da sam Hrvatica, danas me lagano prolazi jeza… Živimo satiru.

Mržnja naša svakidašnja

Mi, smo, ako ćemo biti iskreni, jedan mali, licemjerni narod. Toliko mrzimo te Srbe, podgrijavamo stalno devedesete, a onda, padamo polupijani u trans na cice neke pevaljke slušajući neke dubokoumne stihove upravo na srpskom jeziku. Jer, naravno, mi se međusobno jako dobro „razumemo“.

Mislim, ne razumijem kojeg pravog, domoljubnog Hrvata zanima s kim se ševila neka tamo srpska, izoperirana kobila? Pa ona je Srpkinja! Što ona ima biti na naslovnici?! Mi njih ne volimo, mi njih ignoriramo i tako u krug. Ne damo im u Uniju, nikako! I onda recimo, uđem u taksi, u srcu nam bijelog Zagreba grada, i molim vozača da makne tu hrvatsku stanicu, engleskog naziva, a srpskog izričaja dok nisam dobila neki histerični napad. Ja bih eto to nazvala veleizdajom! Nazvala bih veleizdajom i treštanje cajki iz slušalica u tramvaju. I super vikend u Beogradu je čin veleizdaje!

(Možemo malo i u Habsburšku Monarhiju – što imamo slušati koncert Bečke filharmonije!)

Mislim, kome mi lažemo da se mrzimo? I zašto? U kojim situacijama izvlačimo tu mržnju iz ladice?

Prikažemo paparazzo snimku djece, navodno navijača, bez razmišljanja o GDPR -u ili pravima djece, nazovemo je međunacionalnim incidentom i raspravljamo apokaliptično te istovremeno gledamo ministra koji na provokaciju odgovara poput razmaženog djeteta kojemu se ne sviđa kupljena igračka. Mislim, mlate se i Bad Blue Boysi i Torcida…Ne vole se ni Purgeri ni Dalmatinci… SDP, HDZ, MOSTovci i tako dalje…

Odjeb je lansiran

Odavno tvrdim i kako je „odjebi“ pola zdravlja, a što mi je isto tako, prije koji dan, potvrdio uvaženi zastupnik tvrdeći da to nije psovka. Uvaženi zastupnik, otac mladog, uspješnog, bogatog, pretilog sina s lancem oko vrata. Tako je. To nije psovka. To je životni moto! Mislim, ono ljudi koliko još!? Ali, stvarno!

I smatram kako bismo na Markovu trgu trebali imati instaliran ring u koji bi ulazili političari da ovaj narod doista ima kruha i igara, da tamo pokazuju tko je jači i tko ima više muda. Riječi, rečenični sklopovi im nikako ne idu, svakodnevno smo svjedoci tome, pa neka bar doista krenu ta šaketanja. Dosta glumatanja! I odmah pored instalirati kla(di)onicu!

Znate, jedna divna gospođa mi je napisala da misli kako sam ja jako frustrirana žena. Vjerujem kako ju je na to potaknuo jedan od mojih komentara. Priznat ću joj ovako javno da jesam frustrirana. Jer doista ne znam tko zdravog razuma nije frustriran i tko to ne bi trebao biti frustriran činjenicom da jedna lijepa, mala zemlja prepuna prirodnih ljepota i bogatstava, prepuna divnih, pametnih i (navodno) radišnih ljudi postaje karikatura.

Budući da je ovo ženski portal, tako ću se i obratiti i reći da u emisijama trebamo, u udarnim terminima, gledati inovatorice, znanstvenice, pjesnikinje ili slikarice… A mi gledamo pevaljke, navodno uspješne poslovne žene za koje zapravo ni ne znamo čime se bave, gledamo tatine kćerkice i ine koji se silno trude uzeti komadić zvjezdanoga neba.

I, zamislite, odgajamo nove generacije…

Jesam. Frustrirana sam jer mislim da se svaka majka, sestra, teta, baka treba zamisliti kako i tko, odnosno što, nam odgaja djecu…