Drama Queen: K’o da je lako imati dobar status i pozitivan komentar!

Prije smo znali reći kako papir trpi svašta, a ja bih rekla kako Facebook, Twitter, Instagram, Snapchat i ostalo, za što možda još uvijek nisam niti čula, trpe svašta. Sve društvene mreže imam – zato što moram. Posao je takav, pa ponekad zavidim svojoj šogorici koja se niti jednom društvenom mrežom nije podičila. Njoj to glupo. Sve više, počinjem shvaćati kako i je glupo. Ponekad poželim da se mobitel nikad nije niti izumio jer je nemoguće nestati. Uvijek postoji mogućnost da te netko tagira, ni krivog ni dužnog, pa dobiješ neki novi status.

Kad pročitam pojedine statuse iščitam PMS, slom živaca, ljutnju na muža, svekrvu, svemir… Ili možda samo onu jadnu potrebu da ponekad ispadnemo pametni, a zapravo nismo… Ponekad se zamislim, možda ne bi bilo loše nazvati i pitati onako tupasto „ Hej, što ima, kako si?“… Zlu ne trebalo, ne bih nekoga imala na duši. A tek ogledalo i guzica i sisa!? “Selfie je mentalni poremećaj, a definira se kao opsesivna želja za fotografiranjem samog sebe i postavljanje istih na društvenim mrežama zbog nedostatka samopoštovanja i popunjavanja praznine u intimnom životu “- kažu neki pametni Amerikanci. Uf! Zvuči tako dramatično i konačno.

(Ne)srećom, ovaj naš She.hr i nije od nekih komentara, ali primijetila sam kako postoje mnoge životne teme o kojima ne bi bilo loše diskutirati. Teme od kojih ponekad ni ne možemo pobjeći, koje su tu oko nas, a nisu onako tipično ružičaste i neće nas odvesti u zaborav, neće nam prodati idilu ili pobuditi maštu… Ali ne, Shejevke su tihe, samozatajne… Ili su samo nezainteresirane? Što kažete?

Na stranu pametni statusi od kojih mi se povremeno diže želudac, a povremeno kosa, jer, kako rekoh društvene mreže mogu istrpjeti svašta, na statuse pojedinih medijskih kuća sam lagano oguglala. Loši naslovi i podgrijavanje nekih jadnih aferica, a sve u želji da ih se klikne. Nemojte nikada zaboraviti da svi živimo od klika. Što gluplji, dramatičniji, zvučniji naslov, to više klikova, pa i više komentara. A i od komentara se živi, pa kakvi god da su. Ima ih divnih, pismenih, nepismenih, pa i onih od kojih vam se ledi krv u žilama jer prepoznajete mogućeg psihopatu. Tolerancija nam je apsolutno nepoznata. Jednako reagiramo i na prostitutku i na sveticu, na Hrvatka, Povratka i slične umotvorine marketinških stručnjaka. Bitno je da percipirate, a kako – koga briga! Zapamtili ste!

Nekad mi se čini da ne volimo nikoga i ništa. Na postoji pozitiva. I njoj ćemo naći zamjerku. Ne volimo uspjehe, ne volimo neuspjehe, ne volimo poznato, ne volimo nepoznato, ne volimo mršave, ali ni debele. Ne volimo sportašice, sportaše, glumice, glumce, pjevačice niti pevaljke… Ne volimo politiku, a opet ne propuštamo dobro ispljuvati svakoga tko se njome bavi. Odustala sam od traženja pozitive jer, posve je evidentno, bljujemo gorčinu na svakom koraku.

Nikada ne zaboravite koliko su se statusi pretvorili u dobru reklamu. Postoje cijele studije o tome kako, kada, što i zašto napisati… Svaka fotka kakvog lijepog jela na tanjuru nije samo reklama restoranu, nego i vama. Neka svi vide kako dobro i lijepo živite i kako se, gle li čuda, zabavljate. Kako se samo volite i kako je život divan.

Dobar status znači dobar status. Podgrijavamo ljubav najvjernije publike, voajera koji ne lajkaju, ne reagiraju, ali su tu… “Najvjerniji obožavatelji, koje treba posebno njegovati”, sjećam se riječi jedne od kolegica… S druge strane, jedna posve hrvatski antipatična Hrvatica mi reče: „Drage žene, mažite se kremama pred svojim muževima, da ne moraju tajno gledati mene.