Baš sam se neki dan čula s D., mojom supatnicom iz vremena zvanog „što je to mobing“. D. i ja se ne družimo. Nismo prijateljice. Mi smo dvije žene koje su provele zajedno manje od mjesec dana u prašnjavu uredu. I tih par dana nas je povezalo jednom neraskidivom vezom zvanom razumijevanje. Ima nas još… Cure moje, nisam vas zaboravila. I vas tri ste tu, u mome srcu. V. I. LJ.
Ukratko ću vam prepričati jednu tužnu pričicu. Te godine, u valu najvećih kriza, odlučila sam se na jedan meni tako kritičan potez i ostavila sam posao koji sam gradila s najboljim prijateljem. Bilo je i njemu i meni teško, ali nisam vidjela izlaza. Mislila sam da će tako i njemu i meni biti lakše. U potrazi za poslom nagledala sam se svega, ali eto… Dogodi se svašta. Dogode se obećanja koja se na kraju ne ispoštuju, ali to je najmanji problem cijele priče. Dogode se i one situacije o kojima ćete razmišljati cijeli život. D. i ja im se danas, hvala Bogu, smijemo.
Nije mi bilo ništa čudno ili sporno u našem dogovoru. Ta lijepa, odlučna žena, direktorica tvrtke kojoj sam došla biti asistent, na prvu mi se učinila genijalnom. Nisam dala svom šestom čulu da se uopće pojavi. Sakrila sam ga duboko u sebe. Kriza je. Plaća je bila izvrsna. Žena mlada i lijepa i razumna, kako mi se pričinilo, iako je u uredima vladala komorna atmosfera. Nisam dala da me ta grobna tišina zavara. Svi su bili udubljeni u svoje papire i nisu dizali glave. Ono, Bože pa tu fakat ima posla, ali – mogu ja to! Ljudi samo rade. Daj, ne dramatiziraj!
Prvi radni dan je započeo stravičnim sastankom gdje smo poredani slušali njen arogantni ton, i apsolutno ponižavanje jedne samohrane majke. Zapravo, drage moje, nije važno je li samohrana i je li majka i je li žena. To nije bilo ljudski. Za koji dan je došla i druga samohrana majka na repertoar. Vike i dreke je bivalo sve više i više, svakim danom. Za sve i svašta. Nesposobni. Glupi. Nesnalažljivi. Ne mogu se više točno sjetiti za što smo sve na ovome planetu bili krivi. Budući da je to obiteljska tvrtka, svi smo se tek tresli kada bi se njen suprug vratio s poslovnoga puta. I ona sama se tresla. Ljudi su dolazili i odlazili, davali otkaze u roku keks… Iznad nas je visjela, poput giljotine, nikad izgovorena riječ- mobing. Ali, mislila sam da ja sve to mogu. Naravno, ja sam jaka i posebna. Glupača!
Radno vrijeme jednostavno nije postojalo. Trčala bih u ured doći nešto iza 7 sati, a doma bih se pojavila isto tako negdje oko 19. Počela sam i uredno plakati. Svaki dan, kao malo dijete kojemu se eto baš taj dan ne da u vrtić. Moj tadašnji dečko je u jednom momentu zaprijetio da, ako ne prestanem, ide tamo „nekoga ubiti“. Tu sam imala prvi i jedini jaki napad gastritisa i LJ. me odvezla doktoru tek iza 17 sati. Tko smije izaći ranije! Tko se smije družiti s kolegama nakon posla, tko se smije nasmijati kolegi/kolegici za vrijeme radnoga vremena…
Apsurd situacije u kojoj bi se čovjek našao, ispričat ću anegdotom. Dakle, ja kao asistent direktorice, uredno sam naručivala i hranu. Jedan dan, ničim izazvana, želeći mi pokazati kako je ona divna i dobra, dala mi je broj neke pečenjarnice na Trešnjevci, jer eto baš joj se taj dan jedu ćevapi. I rekla je da želi ručati oko 13 sati. Tri sata sam zivkala broj na koji nitko nije dizao slušalicu. Usput sam nervozno radila zadatke s TO-DO liste, kako ju je ona zvala. I sve s te TO-DO fucking liste je bilo hitno. Ono – jučer! Na koncu, naručila sam nešto deseto iz uobičajenog restorana. Konobaru sam jednako bezobrazno rekla da mi se nacrta u 13 sati, jer taj dan mi se zaista nije dalo slušati dreku i viku. I znate što? Hodom dostojnim „ja sam Beyonce“ u kakvom spotu, nasmijala mi se u facu i rekla: „Pečenjarnica ne radi 6 mjeseci. Htjela sam te testirati i vidjeti kako ćeš se snaći.“
To je bilo to. Hodom dostojnim „ja sam Beyonce“ išetala sam iz te tvrtke. Ništa više nije bilo važno. Stanarina, režije, glad, žeđ, hlače… Ništa. Nije bio važan ni mobing. Jedino je bilo važno ono – nikad više! Nikad više TO-DO liste!
