Žao mi je što nekad nemam moć samokontrole, ali nemam. I ne mogu si pomoći. Nekad nemam ni moć koncentracije, naročito kad pomislim kako mi netko prodaje muda pod bubrege. Mislila sam kako imam ADHD, jer kad mi netko krene bajkovito, ja krenem pjevati, u sebi naravno, jer nisam neka dobra pevaljka. Znam gledati u jednu točku i misliti: “Oj, brate, na kojem si planetu, što to piješ, daj i meni malo…”
I grizem se za jezik. Često. Jer, dobra sam i fina. Ma, žao mi je i kad ne mogu prikriti svoje nervozne tikove. Ali, ne mogu. Jače je od mene.
I učim se stvarno, dok sam živa učim, i umrijet ću, ali neću znati biti dobar diplomata ili PR-ovac.
Gluma nije moja stvar
Ne mogu ja to. Ne znam glumatati s blesavim osmijehom na licu. Istinabog, krenem, ali brzo se pokaže da neće to baš glatko ići. Možda zato nikad neću biti uspješna poduzetnica, managerica, komunikatorica, direktorica ili neka zvučnija engleska titula, jer poduzimanje smješkanjem apsolvirala – nisam.
Ništa s predznakom uspješno! Taj ispit sam pala, a izgleda da ću i padati poput vječnog studenta, godinama, i svaki put će mi se onaj isti profesor smješkati.
Iskrenost do kraja
Zaista se iskreno divim ljudima koji nisu poput mene, koji nemaju to “što na umu, to na drumu”. Vjerujem da su uspješniji od mene. Vjerujem kako bolje prolaze i u poslu i, općenito, u životu. Vjerujem kako imaju hrpu divnih prijatelja. Ali, nema veze. Vjerujem kako sa mnom bar znaš na čemu si, a u ovakvim vremenima važno je imati nekoga iskrenog, pa makar ponekad i okrutnog, na svojoj strani.
Samo direktno, bez razmišljanja
Svedimo to na jedan jednostavan primjer. Zamislite da ste s prijateljicom u najobičnijem crnopetkovnom shoppingu traperica. Meni ih je jako teško naći, a najgore je bilo dok se nosio onaj niski struk. Za Boga, ni u jedne ući! A ako uđem, bolje da ne sjedim. A ako već sjedim, navuci tuniku, ogrni se dekicom, jer sve ispada. I nije stvar debljine. Isto je bilo i kada sam imala 52 kilograma.
I sad zamislite da imate “prijateljicu” koja vam govori: “Joj, draga, savršeno ti stoje!” Da se smiješka i ponavlja kako je sve divno i krasno.
A sad zamislite da vam prijateljica stoti put priča istu ljubavnu dilemu, poslovnu dilemu, na kojoj ne radi apsolutno ništa. Samo priča. I zamislite da joj kažete da vam ja pun kuki? I da je obična glupača! Kakva ste vi prijateljica? Kakav ste vi čovjek!?
E, tako vam je i u poslu. Bolje iskren odnos, bez kalkuliranja, bez razmišljanja o tome: “Kako misliš mene nema u toj priči?”, jer barem ne ispadneš govno.
You must be logged in to post a comment Login