Drama Queen: Kako znati s kim praviti djecu?

pregnancy-1742143_960_720

Kad sam shvatila kako je moja kolegica napisala jednu čudnu, ali divnu istinu, potaknuta medijskim napisima, ostala sam pomalo zatečena… Pozitivno zatečena. Zvučalo je nekako poput, da to malo uredim po svome:

Najvažnije za jednu ženu je znati odabrati s kim praviti djecu.

Ukočila sam se. Tako istinito!

Moram vam priznati da sam uvijek htjela djecu. I mislim kako me djeca vole. Ali, eto, dogodi se u životu da ti Bog ne da da postaneš majka s nekim muškarcima koje si birala. S muškarcima koji su ti bili i divni i seksi i pametni i pažljivi i nekad ono “ali”…

S godinama shvatiš i zašto ti ih nije dao. I zahvališ mu se. Nije važno vjeruješ li u Njega ili ne…

Moja prva velika ljubav, ljubav s kojom sam htjela sve, a i s kojom sam se rastala tako ružno, srećom nikad nije, poput mene, pričala o djeci. Samo bi se osmijehnuo. Danas sam svjesna zašto. Bila bih duboko, duboko nesretna s tim čovjekom koji me pokušavao uklopiti u neke svoje kockice. U početku posve nesvjesno, od koncerata na koje smo išli, pa do prijatelja s kojima smo izlazili vani, kasnije tako žestokim kritikama, da sam se pogubila u nekim situacijama. Kad si zaljubljen, kad voliš, nesvjestan si činjenica koje su, kojih petnaestak godina kasnije, tako očite. Ono, prosvijetljen. Kao da se neke lampice uključe u nekim dijelovima mozga koje u određenim momentima ili razdobljima života nisi koristio. No, vidim da nisam sama takva. Ima nas još. Vjerujem, ili bolje rečeno znam, da svaka moja prijateljica, ali i svaka od vas ima nekog takvog lika u svom životu…

Sjećam se ta dva takva karaktera, moj trpilački i njegov eksplozivni… U počecima je to divno, zar ne? Samo pusice, leptirići i divne stvarčice… Voljeli smo se. Znam da jesmo. Voljela sam ga. A onda, svaki dan neki novi izazov… Ne znam jesu li me učili, ili je to plod izmaštan likovima iz knjiga, ono kao boriš se i trpiš za ljubav da bi na kraju nečim bio nagrađen. Sveta ljubav! Čime? Lupanjem vrata? Suzama? Znojenjem ruku dok voziš auto u strahu da opet ne vrisne kako ne paziš? Zagorenim jajima, jer nisu kao mamina?

Ma, ja sam dobro prošla… Sjela sam u svoj auto i odvezla se iz svoga nesuđenoga stana, jer nisam ponijela metar da mjerim kvadraturu pločica. Ja, koja tada o kvadraturi i pločicama nisam imala pojma. Nemam ni danas. Sjela sva u suzama i odvezla se ostavivši ga prvi put u šoku. Ja, koja se nikad ne svađam. Koja pokušavam tišinom premostiti jaz, pa onda kojom riječi pokrpati rupu. Otišla sam. Ne pitajte me kako sam se dovezla doma. Ne sjećam se. Znam samo da sam rekla da ne mogu i neću i ne želim… Kao da ugledaš svjetlo na kraju nekog ružnog, tamnog tunela u kojem te čeka tisuću pauka i tisuću šišmiša spremnih da ti se zapetljaju u kosu. I nije da ih se bojiš. Znala si se nositi s njima. Samo si rekla da više nećeš. Da nema smisla. Da život nije rijeka patnje i boli i žrtve. Ja se više nikad ni za koga ne želim žrtvovati. Želim uživati u svakoj ulozi koju mi život pruži, pa nadam se i u onoj majke, ako ne bude prekasno…

I, hvala Bogu, da sam odlučila tako. Tek prije koju godinu sam zapravo postala svjesna da se nisam mogla nositi s njegovom nesigurnošću, jer sam sve napravila prva… Prva diplomirala, prva se zaposlila, prva krenula s kakvom-takvom karijerom, prva titula… Nisam znala je li ponosan ili me mrzi u nekim momentima. Iz današnje perspektive, možda bi neke stvari bile jednostavnije, ali bila bih nesretna. Možda bih i ja napisala #ijasammajka, ali eto nisam. Možda bih bila majka. Nesretna majka. Znam to. Jer sam se toliko promijenila, toliko narasla, toliko okušala, toliko promašila, toliko probala… I ne žalim!