Drama Queen: Kancerogeni konzumerizam

consumer-society-386661_960_720

U blagdansko vrijeme dijagnosticirati konzumerizam i nije neka teška stvar. Ne znam kako smo nekada živjeli kada je ispod bora bila neka jabuka, orasi ili čokolada. Kod dida su nas najčešće čekale prskalice kojima smo se brat i ja veselili kao luđaci. Sjećam se onih bombonijera koje bi zamotane u bijeli, gotovo prozirni papir, kružile od kuće do kuće dok im, valjda, ne bi istekao rok trajanja. Sjećam se i toga da je praktično jedini slatkiš bio dostupan nedjeljom.

E, da! Mama bi pekla kolače subotom ili nedjeljom, u najgorem slučaju radila bi puding. Obožavam listati njene uredno ispisane bilježnice prepune zaboravljenih recepata. Recepata koje je nikad neću isprobati. Sjećam se onih par dana prije Božića i bjesomučnog pečenja milijuna vrsta keksića i suhih kolača i sreće kada bi konačno došao na red neki kremasti. Sjećam se i metlica miksera i sreće kada bi mi dala ostatke na lizanje.

Možda je to naše prokletstvo. To što nismo imali. Jesmo li mi zato danas takvi potrošači svih živih i neživih pizdarija? Zato što nismo imali čokoladu baš svaki dan? Zato što u onoj državi, iako nismo bili goli i bosi, nismo imali baš previše izbora osim modela iz Burde i kakve vješte krojačice? Ili Trsta?

Sjećam se i svoga prvoga posla. Imala sam kojih petnaestak godina. Radila sam cijelo ljeto za Levis 501. Kako kaže Danijel Popović, obuci Levisice i bijele tenisice i budi najsretniji na svijetu. Pleši do zore!

Krpala bih te iste Levisice dok stvarno ne bi bilo više što za krpati. Dok krojačica ne bi zabrinuto rekla da je sad stvarno dosta! Starci su kužili opsesiju i šutjeli. Opereš hlače i na radijator. To je hit! To je život! I jednom godišnje shopping. Kako li smo živjeli s jednim trapericama, jednom jaknom, jednim čizmama…

Nakon cijelog dana usiljenih osmijeha, hvatanja selfija s tremarošima, jedna poznata Hrvatica i ja, uputile smo se prema Zagrebu i upravo raspredale kako smo bile sretne s tim jedinim trapkama i kako nam, zapravo, ništa nije nedostajalo i kako smo možda bile sretnije nego sadašnje klinke koje, evo i mi s ovoga portala, maltretiramo trendovima i must have kombinacijama. Čak me i Ruski Princ davi nekom kolekcijom iz Zare, kolekcijom koju uopće ne razumijem kao ni njegovo oduševljenje sedmim, tamnim kaputićem.

Stvarno je u meni problem!

f2f8a78f0b4a9c4c73e0cbf2445469e6

 

U tome našem raspredanju došli smo i do moje poznate rečenice kojoj se prilično rugaju sve moje prijateljice, a i Ruski Princ: „ To je obični, kancerogeni zagađivač“. Da. Oni su svugdje oko nas. Pita me još ona, smijem li to reći javno. To da nas tjeraju da imamo prepune ormare stvari koje nam rijetko kada zatrebaju. Tjeraju nas da imamo ormare prepune jeftinih i manje jeftinih krpa, zbog kojih ekipa stoji u redovima, a za čiju proizvodnju netko zaradi možda dolar mjesečno.

Ja ne idem u shoppinge na sniženjima. Ne zanimaju me polusezonska sniženja, sezonska sniženja, crni petci, srijede ili kakva izmišljotina od dana. Ja kupujem isključivo onda i kada se poderem. Vjerovali ili ne, trudim se živjeti onako kako sam živjela prije kojih tridesetak godina kada su mi stvari kupovali starci, kada je Levis bio veliki luksuz, kada nije bilo ovih ili onih tenisica nego su hit bile one bijele Pumice koje sam rastezala i krpala dok stvarno ne bi pukle.

I bili smo sretni. I čekali smo poziv kraj telefona namontiranog u dnevnom boravku u apsolutnom strahu da se ne jave mama ili tata i da nas ne osramote pitanjem: „ Čiji si ti!?“. Da nas ne gledaju naoko strogo, a zapravo s malim titravim osmijehom na usnama sretni što se njihov tomboy možda zaljubio.Sjećam se koliko često bi mi mama znala kupovati krpice dok sam već studirala, nesretna jer meni one i šminka nikako nisu bile bitne! Kako onda, tako i danas! Meni to nije bitno!