Listopad. Bundeve, kestenje, zlatno lišće i prve magle… Listopad. Za mene on nije podsjetnik na jesen. Za mene je on posve ružičast i divan. Da. Pričam o mjesecu borbe protiv raka dojke. Postoje i druge vrste tumora, rakova i drugih životinjica koje te napadnu, ali ovaj račić mi je čisto najdraži. Simbol mi je žene, ženstvenosti i urođenog nam straha te one poznate rečenice: „Ne želim znati.“ Simbol mi je majke, žrtve, žene koja će učiniti sve za svoj (ne)zahvalni potomak, a opet koja će tako malo učiniti za sebe. Naravno, svaki izuzetak potvrđuje pravilo.
Idemo uzeti komadić papira. Uzmimo i olovku. Odgovorimo s Da i s Ne na par pitanja:
- Idem li na sistematski?
- Jesam li u zadnjih godinu dana bila kod ginekologa?
- Ignoriram li kakav mali, dosadni, zdravstveni problemčić?
Mogli bismo tako u nedogled. Možda sam nekima podigla tlak. Možda sam nekom glupa i dosadna. I možda nemate vremena za ove bedastoće… Ali, ja ću odgovoriti. Javno. Da. Idem na sistematski. Svake godine. Privatno. Je, skupo je, ali postoje rate, pa možda nisam kupila toliko komada bespotrebnih krpica, ali sam otkrila kako imam nešto što se zove štitnjača i nešto što se zove maternica. I vi to sigurno imate, osim ako ih niste iščupale…
I da. Ne volim onaj ljepljivi gel kojim me namažu kako bi pogledali moju štitnjaču i moje dojke. Ne volim. Ali je nužno. Svake godine ja to isto ponovim i sve je pod kontrolom. I izađem s osmijehom. I brzo sam gotova, 2 – 3 sata maksimalno. Joj da… Mrzim i bockanje iglama!
I imam najbolju ginekologicu na svijetu. Viđamo se dosta često. Svakih 3 mjeseca, ako se ne varam. Viđamo se, pratimo, pokušavamo, mjerimo i držimo pod kontrolom nešto što se zove miom na maternici. Ne. Miom ne boli. Ne osjećam ga. Ni ne znam da je tu. Od njega se ne umire, da ne bi bilo da dramatiziram. A ona je uporna, vedra i draga. Postala je više od običnog ginekologa. Postala je moja „Katica za sve.“ Jer, odustala bih kao što je, valjda, odustala moja mama. Okrivila bih bolest današnjice, stres. Mislim da je mama bila u onoj divnoj kategoriji zvjezdanog ignoriranja simptoma „nije mi ništa“ i u onoj „ako mi i je, ne želim znati“. I odzvanjaju mi riječi “kasno je“.
Neću vam pričati kakvu tužnu priču, a nemam namjeru ni dramatično popovati. Samo vas želim sjetiti kako je bolje koji put spriječiti, nego liječiti. Te stvari se ne događaju drugome. Neće nam pomoći blaženstvo ignoriranja ovakvih „pametnih“ članaka. Te stvari se događaju nama i našima… Ne događaju se onima drugima. I bolest nije sramota. Ma, ako i treba liječiti, bolje prije nego kasnije. Ja to znam. Iz prve ruke. I vjerujte da nije nimalo ugodno, nimalo lako gledati kako ti netko nestaje pred očima. Kako ti umire na rukama… I to tako brzo, jer je kasno…
“Kasno je” ne želite čuti. “Kasno je” je gore od bilo koje dijagnoze. Vjerujte mi…
