Drama Queen: Koliko dobro poznajete svoje prijatelje?

Jeste li sigurni da poznajete svoje prijatelje, odnosno mislite li da ste svoje prijatelje upoznali s najskrivenijim mislima, tajnama i nadanjima? Možete li reći da vas potpuno poznaju?

Budući da sam se u životu bavila s, recimo to tako, dva različita tipa poslova, tako mogu slobodno reći da sam okružena i različitim tipovima ljudi, što profesionalno što karakterno. Priroda ovoga, medijskoga posla, omogućila mi i kretanje u različitim društvima s kojima, vjerujem, nikada ne bih niti stupila u neku komunikaciju, s obzirom na to da nemamo baš nekih pretjeranih dodirnih točaka.

Upoznala sam i ljude koji misle da su jedni drugima (najbolji) prijatelji. Uopće neću komentirati onu poznatu „mi smo si dobri“ ili „mi se poznajemo“ u kojima jedna strana nema pojma o onoj drugoj. Prečesto mi je bilo samoj neugodno u nekim situacijama gdje sam vidjela ponovna upoznavanja navodnih poznanika. No, to je tema za jednu posebnu kolumnu.

Ono što je fascinantno u većini takvih, navodno, prijateljskih odnosa su tajne koje prijatelji ne povjeravaju jedni drugima, nego eto, nekim čudom, otkriju povjerenje u mene i ispovjede skrivene misli. Istim tim čudom znaju da ja, ako kojim slučajem baš i ne kopčam poantu, ne osuđujem. Meni je sve normalno.

Prije par godina mi se dogodilo da sam upoznala, u različitim prilikama, dva muškarca koji su jedan za drugoga tvrdili da su beskrajno povezani, da su jedan drugome braća… Nesvjesni da govore jedan o drugome, pjevali su hvalospjeve o prijateljstvu i stavljanju ruke u vatru… Zapravo su obojica vodila tajni život. Igrom slučaja, ne znajući kako ih obojicu znam, jer nekako nije bilo prilike da u tim razgovorima napomenem kako poznajem i njega i njega, meni su pričali i otkrivali vlastite, prljave tajne. Otkrivali su svoje dvostruke živote o kojima nikada jedan drugome nisu rekli ništa!

Samo ću vam reći, spletom životnih i ljubavnih okolnosti koje nemaju nikakve veze sa mnom i mojim saznanjima, njih dvojica više ni ne razgovaraju.

Fascinantno je to koliko muškaraca, isto tako, vlastitim suprugama i djevojkama ne može reći svoje želje koje su obično vezane za seksualnu prirodu njihovog odnosa.

Način na koji smo odgojeni, utjecaj naših roditelja, prijatelja, zajednice te samog katolicizma koji ponekad s pravom vjerom nema nikakve veze, stvara (po meni) najveće grešnike koji kriju, često i sami od sebe, ali i od drugih, vlastite porive te žive izmišljene, glumljene živote. Ima li gorega grijeha prema onome najvrjednijem što ti je Bog dao – životu, od laži, skrivanja, glumljenja? I ne samo da time štetiš sebi nego i svima onima do kojih ti je, navodno, stalo… Nekako mi se čini, a mislim da ne griješim previše, da ženama puno prije dosadi glumljenje nego li muškarcima.

Ponekad pomislim kako neki moji prijatelji uopće ne poznaju moje preferencije. Tako moj Ruski Princ u naletu vlastite dosade zna progovoriti nešto o špici, cugi, gradu, o omiljenom modnom brendu i shoppingu i sve u istoj rečenici zaboravljajući da od našega prijateljstva takvu besmislenu i besposlenu žrtvu ne može tražiti. U jednom od naleta PMS-a sam mu na izgovoreno vrištala da je apsolutna debilčina. Nije se naljutio. Još.

S druge strane, moja prijateljica još iz vrtićke dobi je totalno znala da ću ili nestati ili zahtijevati da me iz večernjega izlaska odveze odmah kući. Ponekad bi to bilo nakon sata, a nekad nakon tri sata plesuckanja. Ona je uvijek bila moj spremni taksista! I nikad se nije naljutila i nikad joj to nije bilo teško, bar mi nikad to nije priznala. Znala je da sam oduvijek takva, kad mi dosadi je odem.

Jedini je problem što mi često vrlo brzo dosadi i što to čak ni ne skrivam. Pa kome pravo, kome krivo!