„Kopiraj neku staru,“ veli meni Ruski Princ dok se šetamo Jarunom i dok mu sva unezvijerena priopćavam kako opet nemam inspiraciju. Točnije rečeno, pokušavamo se oboje „droljirati“. Visoko uzdignutih glava, baš onako pokušavamo biti nonšalantno seksi, lepršavi i neopterećeni. Nećemo o tome ide li nam ili ne. To uopće nije tema ove kolumne.
Napadaju nas muhe i buhe, uzrujano pokušavamo ne mlatarati rukama. Više on, nego li ja, jer se očajno boji buba. Sve to trpimo u nadi da možda sretnemo kakvog menadžerskog tipa koji će nas maziti, paziti, voditi, hraniti… Oboje. Oboje imamo pravo, tu i tamo, maštati, sanjariti… Samo nam je to ostalo. Odustajem pomalo od online dejtanja. Sve mi se čini da se sva ludost hrvatskog naroda nakupila na Internetu. Sami ševci, pijevci, veliki romantičari, nostalgičari… Iako mi se čini ni da neke druge ustanove i institucije nisu daleko od toga. Kurvarluk na sve strane, da vam pravo kažem. Spaja se nespojivo, pa možda se konačno i ja spojim s kakvim djedicom. Nogometaša i sportaša, naravno, propalih, mi je preko glave. Ne vjerujte nikome. Zapamtite to dobro. Ne vjerujte ni sami sebi. Ja samu sebe svaki dan iznenadim!
Evo čitamo skupa, ti jadni Hvarani će dobiti i sidu od tih raspojasanih, mladih Britanaca. Bože sačuvaj. Kao da se u Britaniji ne mogu seksati, pa ljudima pokazuju sirove strasti pred kućnim pragovima. A htjeli smo biti (pre)poznata turistička destinacija. Uz masovni turizam dolazi i masovno ludilo, masovni seks, masovne bolesti, ali jebi ga… Pa eto, sad jesmo poznata destinacija… Sad smo hit!
„Pa da, sestro, svi plagiraju, kopiraju, kompiliraju, pa možeš i ti samu sebe. Bar te nitko neće tužiti!“ pametno će on meni. Pa da. Ovo je i tako država plagijatora. Koga boli dupe jesam li kompilirala nešto od prije 4 godine. Dobro on meni kaže, kao da me se tko sjeća… Snađi se, druže!
Koračamo jedno uz drugo, a ja se trudim biti seksi u novim, divnim, lijepim, slatkim, najboljim Reebok tajicama, pa kao da sam na pilatesu, uvlačim taj svoj masni trbuh. Mantram “pupak na kičmu” dok ga sve napola slušam. A što? Zar da vam lažem? Tako je kako je. Sjedim po cijele dane, pa pustim Princu, nakon dugo žuganja, da me prošeće poput pseta po kvartu. Sjedim i sjedim i pišem i kalkuliram i računam i već se sama sebi gadim koliko nemam vremena ni za sebe, ali ni za druge. U biti, ipak sam ja tu ona koja je opako iskrena. Zaboli me za druge. Sama sebi trebam biti najvažnija. Nisam poput drugih da računam da će me bedinati dijete. Djece nemam. Nisam poput drugih da toj djeci navaljujem teret da će se brinuti za mene kad ostarim. Starački dom, ako ikako uspijem za njega zaraditi. Tako je. Upregla sam sve svoje snage da umrem dostojanstveno jer penzije neće biti. Zapamtite što sam vam rekla.
[box style=”0″]
Kada nas počnu napuštati imena, i riječi, i sjećanja, sve ono što smo stvorili i s nekim podijelili – što ostaje? Nedugo nakon rata, u gradu na granici dvije žene i dva muškarca krenut će prema bezdanu, ali Josip Mlakić predobar je pisac da bi ih na tom putu ostavio bez svjetla.
Možda baš zato, svjetlo se u Bezdanu vidi najjasnije: knjiga o smrti postaje knjigom o ljubavi, a priča o bolesti pretvara se u onu o sućuti i razumijevanju.
Nekako nam prigodno, uz ovu temu, a s ciljem promoviranja čitanja pokloniti Bezdan Josipa Mlakića. Što trebate?
- U komentare ispod objavljenoga članka, na našem webu, napišite #bezdan
Prijave primamo do 20. lipnja, točno u podne.
Pokloni će biti poslani samo na adrese u Hrvatskoj. Random.org bira, a dobitnici nakon objave svoje podatke s brojem telefona dostavljaju u inbox na našem Facebooku. Dobitnici će biti objavljeni u sklopu ovoga članka te dodani kao komentar na Facebook objavi.
Možete se prijaviti samo jednom!
Dobitnica Josipa Pilić!
[/box]
