Vrijeme je za pisati novu kolumnu, a ja, da vam iskreno kažem, bez ideje. Pišem, brišem, ganjam rečenicu, ona ganja mene… Ali, nešto sam nažvrljala, pa ne zamjerite… Naučit ću konačno i tu kritiku podnijeti!
Obiteljski (kvazi)odmor se nastavlja u revijalnom tonu, a to znači da me boli svaki komad tijela. Zašto? ZATO! Red čišćenja, red kuhanja, red velikog, pa onda red malog djeteta. A trudim se biti dobra teta. Nije baš da mi ide. Mrvica posvuda, igračkica na sve strane, viknula bih, ali mi žao, znam da im je dosadno i da ih baš zabavlja sve razbacati. A to s pelenama i oblačenjem baš ni ne kužim. Ne kužim od kuda tolika snaga u tako malome tijelu da ga ne možeš držati bez dobrog hrvačkog zahvata. Ponekad ni to ne pali, pa zoveš pomoć. Stalno ti je jedno ili pod nogama ili na rukama. Baš se pitam kako i koliko mame učvrste tricepse, jer treba tih desetak kila prevrtati i nositi. A tek kičma? Skidam kapu svakoj majci koja ih je bar dvoje rodila. Koji fitness!? Uz tih desetak kilograma po rukama, ne trebaš baš bučice. Samo prije bilo kakve akcije, curke drage, vježbe za leđa!!! Sjetite se mojih riječi! Kičma glavu čuva.
No, tako to treba biti, valjda. Kuća je malo tijesna, a čeljad nam, još malo, pa bijesna. Valjda je i to normalno. Normalno je i ubiti oko popodne, a tome se nekako najviše veselim.
Srećom ili nesrećom, pjesmice i crtići se stalno vrte tako da smo i neke olimpijske tekme propustili, a za koje smo se kleli da nećemo. Uzmite samo pobjedu nad Francuzima. No, što je tu je… Imamo maratonska branja cvjetića za mamicu, beskrajne šetnje i pustolovine u visokoj travi, i sve okrunjeno udarima bure. Ponijela sam samo bijele Reebokice, pa i njih manijakalno čistim. Drage su mi, a žao mi ih nositi u „putolovine“. Preskačem, posve olimpijski, kao trkači preko prepona, preko kamiončića i kockica. Najgore je stati u polumraku na nešto što pušta zvuk. Loše za srce. Kad smo kod srca, srčano pjevam o žapcima, vrapcima, komarcima i ostalim likovima iz pjesmica. Neke bubamare, Afrike i paprike, naravno sve na dječji način, bez aludiranja na celebove iz omiljenog medijskog prostora. Čak se nisam nešto pretjerano informirala o njihovim ljetnim avanturama. Dosta mi mojih!
Dnevnika danima ni čula ni vidjela, pa mi, zapravo, fali. Zenamerila sam onog popa i priču o poslušnoj ženi. Najsretnija sam što sam promašila sučeljavanje, pa vas bar time neću daviti. Totalno ne znam što je i kako je bilo. Tko je prgaviji, simpatičniji, elokventniji, tko kulturniji i čija priča nikako ne pije vodu. Tko je alfa mužjak? Znate, onaj kojeg žene obožavaju, ima sve što treba da bi postao vođa i apsolutno je najbolji u svemu što radi. Divotica. Ignoriram činjenicu da ću (opet) kao morati nešto birati. I tu sam, drage moje, bez ideje.
