Drama Queen: Loptajmo se živcima

Živim u mirnom i ‘elitnom’ kvartu glavnoga grada. U kvartu kojem su Bog i ljudi podarili prekrasnu ‘krpu’ zelenila u uzavrelom bilu tisuća. Tako su mi ga opisali. Elitni kvart, za mene koja nisam elita.

Kako početi priču o roditeljima i djeci? Ne poznajem tu ljubav. Nisam roditelj. Ne znam se  suočiti  s divljenjem i sjajem u očima, ponosom očeva i majki u nježnim srcima. Neke stvari mi nikada neće biti slatke, niti simpatične. I ne mogu reći da nemam srca, ili da sam čangrizava, iako ćete to odmah pomisliti. Zdravu dozu samokritike imam. Čak sam se naučila biti strpljivija. Vjerujem da je divno gledati djecu kako rastu, vjerujem da je divno smijati se njihovim nepodopštinama; ta svi smo ih imali. Jedino što zapravo ne shvaćam je divljanje, vrištanje, lupanje pred nečijim vratima.

lopta tekst 2U, kako sam već rekla, kvartu punom zelenila, ponosni roditelji svoju djecu ostave pod mojim prozorom, na malom komadu pločnika, iako nekih 20 metara dalje, imaju prekrasnu zelenu površinu, na kojoj zavidi ostatak velegrada. Da se razumijemo, ne krivim djecu. Odmah ću se ograditi od toga. Ma ne krivim ni roditelje. U svojem divljenju, u svojoj zaslijepljenosti, ne razumiju da možda, ali možda, nekome treba malo mira, onako sporadično, tu i tamo. Moji mali susjedi, točno ispod moga prozora, imaju svoje popodnevne promenade različitim rekvizitima. Najnovija je nabijanje lopte u metalna vrata, na kraju naše slijepe ulice, tik do prozora mojega dnevnoga boravka. Prozora koji je ponekad otvoren i kroz koji uskoči lopta i za kojega vjerujem, kako će biti razbijen. Ali, elitni je kvart, pa se valjda i ima love za eventualni popravak, čim ih to uopće ne zabrinjava. Ni jednom se nitko nije ispričao, a djeca  samo viknu, da ja, kao poslušno pseto, donesem loptu.

Dok njihove guzice bezbrižno i besramno sjede u hladu, na susjedovu zidu, udaljeno nekih 30 metara od moga prozora, u ‘nadzoru’ svojim predivnih potomaka, ja se svaki dan iznova divim oktavama dječjih grla  i pitam se, možda se negdje među njima krije kakva operna diva, ili budući poznati pjevač, jer ipak smo u elitnom kvartu. A u elitnom kvartu, rastu elitna djeca, elitnih zanimanja. Iznimka je da tu definitivno nema budućih sportaša, jer lijeni roditelji valjda rode lijenu djecu. Jer, ne bi se ta lopta nabijala na 20 kvadrata pločnika, nego na livadi, gdje se može trčati do mile volje. Umjesto da se svi, i djeca i roditelji,  loptaju, trče, kao što smo se mi igrali, ono malo preostalog zelenila velegrada, mogu samo zapišavati psi. Hvala Bogu da bar oni uživaju u tome. Dragi roditelji, zar ne bi bilo lijepo, kad već imate tu privilegiju, podružiti se sa svojim djecom u zelenilu?  Ah,  znam, na tom komadu zelenoga raja, još uvijek nema susjedova zida, za debele guzice.