Drama Queen: Ma, boli me uvo…

alcohol-dinner-glass-drinking

Subota je popodne, a ja pišem i pijuckam Rose. (Feravino, da odmah izreklamiram, da ne bi bilo…) Guštam! Mir i tišina i, kako bi Lepa Brena rekla, „boli me uvo za sve“… Za (ne)napisanu zadaću, klimave zube, pa i za krizu oko Agrokora, poziranje Severine i teta iz Konzuma. Onaj tko nije slutio ovako nešto, još prije koju godinu, nije normalan. Inače, mi nismo normalan narod. Najbolje da nas opet zauzme netko, bilo tko pa i skup DJ ili vatren ljubavnik, jer sami ne znamo ništa. Jer, kako ćemo, lako ćemo! Zar nije bilo posve jasno da je situacija neodrživa? Ja sam kriznu situaciju prvi put doživjela 2009. Plaćeno nam je u stanovima čija je vrijednost dvostruko pala u roku brzinski seks u wc-u na 5. katu poslovnog nebodera. A dali smo i guzu za taj posao. Pali smo i propali i mi nedugo nakon toga. I što? Ništa! Nas desetak se nekako snašlo. Nitko u Međugorju nije molio za nas niti je tko uzvikivao parole. Preživjeli smo. Možda smo ostali bez svoga maloga dvorca, ali – to ti je život!

Pijem svoje vino u četiri popodne, piskaram i razmišljam kako, vjerovali ili ne, uživam u ovome svome jadnome, malome životu bez muža, djece, bez (previše) kreatorskih krpica, cipela i must have kremica… Moja me urednica plaća u robi. Ne. Nije to ništa loše. Robna razmjena je najranija, prva posljedica podjele rada, preteča bilo kakvog gospodarskog razvoja. Dakle, razvit ćemo se i rasti, ona i ja, ja i ona… Naravski, sve to jednoga dana. Ja ću piskarati, ona će vrištati da „koji mi je“ i tako u krug. Bolje da ima robe, nego li ničega. Mantram o pozitivnim mislima, rastu, razvoju, cjeloživotnom učenju i činjenici da ne postoji posao koji ne bih mogla raditi, osim možda neurokirurgije. Za razliku od nekih mojih specijaliziranih prijateljica, ja sam mačka s devet života i snaći ću se. Neću čak ni kukati. Bar ne previše.

Nikad neću shvatiti ljude koji tako čvrsto drže svoja radna mjesta. Provode godine nesretni, prevrćući i pušući u papire, te doslovno kradeći Bogu dragom dane i praveći se da nešto rade, a ne rade. Odrađuju. Odrađuju lijevom nogom, uz gađenje, puni žuči. Onda tu žuč donesu doma, porječkaju se s prvim tko naiđe i sve u krug… Neki kukaju i kad su sami u četrdesetima, uhvaćeni u paniku otkucaja biološkog sata. Nesretni. Znate li da sam jednom dala otkaz nakon 45 dana? Nije to bilo za mene. Nisam se mogla dosađivati uz sigurnu, ali malu plaću. Drugi put sam dala otkaz nakon 5 mjeseci, iako sam bila vrhunski plaćena. Nije mi se dalo trpjeti nečija izdrkavanja i pokušaje prijateljevanja upravo s obitelji iz prvoga pasusa. Sami sebi važni!? Ma, možeš misliti.

Pijuckam i ne razmišljam više o vezama, potomstvu, dok slušam prijateljicu kako mi cvili na mobitel na svoj četrdeseti rođendan kako je jadna, sama… Čak mi se više ni ne dejta. Sve sami sjebani ljudi. Vjerujete li mi da mi je užasno dosadilo slušati tuđe životne pričice i uljepšavanja okrutne stvarnosti. Kakva su to pitanja „a što slušaš“ kao da smo klinci koji se upisuju u Spomenar. Mali, ne slušam ništa – osim sebe same… Kako to zvuči? Sebično! Od metroseksualaca, biseksualaca, preko uplašenih likova, prevaranata i inih, pomislila sam kako na ovome svijetu nema nikakva jednostavna muškarca. Ono prosto proširenog, da ga nahraniš, malo mu daš i mirna Bosna. Možda taj Bog, uzvišeno biće, ili što već, vidi da sam sebično, malo govno pa mi nije podario ni supatnika ni vlastito dijete. Svaki boravak s Kraljicom Majkom i mojih dvoje kumčadi urodi posve prirodnom kontracepcijom. Volim ih, moji su, ali ja bih ih i udavila u roku dvadeset minuta. Tko je ikad volio zadaće i zadatke? Tko voli matematike i lektire? Tko je ikad volio razmišljati o porezima, cash flowu i sličnim idiotarijama… Pa, naravski, nikad nitko. Ali, patnja, vika i pregledavanje bilješki lažljiva djeteta izazove bijes jači od bilo koje ljubavi…

Neki dan sam čitala i Vedranu Rudan i Lily Laum. Jadne žene… Sve daš tim potomcima, a oni poput pijavica traže sve više i više. Zato se ja vlastitom ocu javim jednom mjesečno, reda radi. Ne tražim ništa od njega. Ni razumijevanje. Neka nitko nikoga ne davi. Svatko svoj život pa što mu bude. Poklonila sam mu novu kuhinju prošle godine, da mu je kao zgodnije. On je posve sebičan. Njega boli dupe što se moja kuhinja klima. Tako je to. Svatko se brine za sebe. Jedan OPG više ili manje. Jedan dobavljač više ili manje. Moja kuhinja više ili manje…