Znate što? Dosta mi je posebnih ljudi, posebnih veza, posebnih sposobnosti… Općenito, dosta mi je bilo čega s predznakom „posebno“. Ne znam odakle ljudima potreba da misle da su Bogom dani i drugačiji? Čemu ta potreba izmišljanja toplih voda?
Dosta mi je gledanja kako roditelji tetoše svoju djecu i rade lagane debile od njih i poslije se čude aždajama koje su izrodili. Nema posebnih. Rijetki su ekstra nadareni ili ekstra inteligentni.
Dosta mi je onoga „ti to možeš“ jer, jebi ga, teško dječak/djevojčica sa 100 kilograma istrči 100 metara poput Usaina Bolta! Slikovito rečeno, može probati. Ne sporim. Naravno, može (po)griješiti i ne mora nikada odustati. Ali, budimo realni… Većina nas je prosječna pa bih lijepo molila da se tako – jebeno prosječno – i ponašamo.
Superlativ? Što je to?
Ne znam gdje je u ovome našemu svijetu, koji je sve više virtuala, a sve manje stvarni život, nestala dobra, stara moć samokritike. Dosta mi je polupismenih, kvaziintelektualnih statusa, inspirativnih govornika, novih bogova i samozvanih proroka, bilo da su intelektualni, modni ili beauty. I, svakako mi je dosta – superlativa.
S druge strane, ja sam se na svoju radost ili žalost posve profilirala u kritičara i promatrača svakodnevnih događanja da se pomalo bojim sama sebe. Tako mi rekoše. Ti si, kao, objektivna. Nisam sama sebi nadjenula tu titulu, jer, za razliku od mnogih, ja još uvijek imam tu žalosnu potrebu da se tu i tamo kritiziram i pucnem po prstima ili ugrizem za jezik prije nego li zaustim, u naletu strasti, ponosa ili vatrenog navijanja, neku glupariju.
Ništa me ne oduševljava i ništa mi nije cool, slatko ili kjutić… Možda sam samo slijepac kod zdravih očiju?! Hvata me nervoza od same sebe i činjenice da ne mogu (najčešće) živjeti tako da mi na jedno uho uđe, a na drugo izađe, bez da mi dotakne ono malo sive mase u glavi. A htjela bih to. Htjela bih svim svojim srcem i svom svojom dušom, ali – ne ide!
Osvijesti se!
Znate li kako je teško biti u mojoj koži i znati da ćete nekoga naljutiti, nekoga uvrijediti, a sve opet u najboljoj namjeri? Bez trunke zlobe, iskreno razmišljajući kakvu poruku šaljemo svekolikom hrvatskom i inom puku? Jer, htjeli vi to ili ne, puk čeka, samo čeka da na vama iskesi zube.
Ruskom Princu vrištim danima na uho, a sve zbog kupovine još jednog stola i još jedne u nizu košulja, dok iz ormara ispada 458. košulja, meni svaka ista. Svaka od njih služi svrsi, a nijanse su toliko male i nebitne. Zar te te nijanse čine sretni(ji)m, dragi moj!? Zaista?
Ah, on se nikada neće promijeniti, osvijestiti…
Malo je vremena…
A onda mi moja draga prijateljica, da, mogu je sad već zvati tako, reče:“ Znaš, volim čuti tvoje mišljenje, poslušati tvoj savjet jer znam da mi nećeš srati i uljepšavati. S tobom bar znam na čemu sam.“ Druga mi je pak poželjela platiti objektivnu kritiku lika i djela. „Oprala“ sam je besplatno. I što je najgore – svidjelo joj se.
Ima li većeg komplimenta od ovoga? Za mene nema.
Ne želim da mi kažu da sam draga, mila, dobra ili čak pametna. Ne želim da komentiraju moje nove cipele ili haljinu. Sve je to, barem meni, nebitno. Želim da me se sjete kao objektivne i razumne žene bez dlake na jeziku. A na ovome svijetu je tako malo razuma. Još je manje ljudi koji ne kalkuliraju. No, kako bilo, sve nekako prebrzo dolazi na vidjelo. Malo je vremena. Malo za sve što želim…
Sposobni, nesposobni, posebni i oni posebniji se brzo prozru…
