Drama Queen: Mogućnost izbora

Jeste li ono ikada upoznali muškarca koji vas je oborio s nogu i znali ste da to može biti to? Bar što se vas tiče. Ja jesam. Tri puta do sada. Prvi, davno. Gotovo u studentskim danima. Čim su nam se pogledi sreli, znala sam. Promijenio mi je život. Ne mogu kvalificirati na bolje ili na gore. Ali, definitivno mi je otvorio mnoga vrata i prozore u zatvorenim, vlažnim podrumima pokazao svjetlo. Nekad mi se čini da bi bez njega moj život bio posve drugačijeg smjera. Nekad mi se čini da mi je bio i kazna i blagoslov. Ali ga i danas volim, jednom drugom vrstom ljubavi. Drugi, par godina poslije. Vedar. Veseo. Nasmijan vječno, uvijek tu… Mislila sam da ćemo imati divan život skupa, dok od on ne otegne papke. Znam, zla sam. Ali, bio je stariji. Možda nas je ta razlika u godinama pregazila. Ne znam reći. Jedno jutro mi je jednostavno bilo dosta borbe. Treći nedavno, kad sam već mislila da leptirići ne postoje, da su totalna izmišljotina nezrelih ljudi… Kad sam zaboravila da se u „našim“ godinama može išta dogoditi. Osmijeh. Pogled. Ton glasa. Znam. Posve blesavo. I kad ga danas vidim, kalkulatorić u glavi bi se najrađe uključio. Ali mu ne dam.

S dvojicom od njih trojice sam jako dobar prijatelj. Nije loš postotak. Nisam ih htjela izgubiti, a ni oni valjda mene.

Nekad mislim kako sam imala dosta sreće. Toliko nepromišljenih koraka. Bez kalkuliranja, ali stvarnog kalkuliranja. Mogućnost izbora, uvijek nekako – skoči, pa što bude. Čekanje mi nije jača strana. Kako je rekao je jedan od njih trojice, navalentna si. Ono – jedeš ljude. Želiš sve sad i odmah. Grabiš. Hodaš velikim koracima. Trčiš, ne briga te što ćeš se zapetljati u vezice svojih Reebokica i pasti glasno na nos. Već ćeš se nekako dočekati. Život je prelijep i prekratak da ga gubimo na čekanja, zar ne? Mogućnost izbora. Čudo! Tko zna što bi bilo da sam pokazala malo strpljivosti, ili nekad čak zube… Da se razumijemo, nikad nisam ništa požalila. Ali, razmisli… Što bi bilo da sam nešto drugačije?

Ne znam zašto, ali valjda sparina natjera čovjeka na ovakve, neizbježne, ženske analize. Na stolu mi još uvijek stoji Đikićeva Beara, točno na polovici. Ponijela sam je čak i na kupanje u Aqualuna. Kao da nije dosta tobogana! Nimalo ljetno, lako štivo. Ali, inspirativno. Onako, scenaristički u ulogama vidiš i Brada Pitta i Brucea Willisa… Nimalo lako štivo s bezgraničnim mogućnostima izbora i beskrajnim pitanjima, baš kako mi žene volimo. Vrati me u moje omiljeno statističko-analitičko stanje, ono što bi bilo kad bi bilo, malo više lijevo ili malo više desno. Što bi bilo da si malo manje tvrdoglava mazga, a malo više sramežljiva trepetava djevojčica? Što bi bilo da si rekla „ne“, umjesto onoga „treba sve probati, jer kako ćeš znati da ti ne paše“….