Ne znam ljudi, ali zar nam je toliko svega dosta da tražimo sve neke zatupljujuće sadržaje kako bi nam umrtvili mozak od svakodnevnih problema? Ne znam kako vi, ali prestala sam gledati i dnevnike i vijesti. Sve me više podsjećaju na meni omraženi Big Brother.
Ljudi, što vam je? Pa, samo se sramotite i blebećete bez kraja i konca. Znam. Zaključit ćete da svatko ima i mišljenje i dupe, pa i vaša Drama Queen. Je. Slažem se! Koliko guzica toliko i mišljenja, a i komentara i osuđivanja.
Počela sam čitati neke čudne knjige, k tome i na stranom jeziku, a valjda sve da bih pobjegla od teških tema našega Apsurdistana. Demografija, natalitet, obrazovanje, zdravstveni odgoj, kultura, zakoni, mirovina… Pa ima li išta da nam ide od ruke!? Hm… Možda alkoholiziranje od malih nogu!? Ni Facebook ne gledam. Ne da mi se iščitavati motivacije na entu potenciju novih duhovnjaka, a ni novih olimpijaca.
Mislim, furam se ja da sam liberalna i da mi je sve na ovome svijetu normalno, ali me ti naši lokalni Big Brother aranžmani, a tu ne mislim isključivo na mozaičnu nam emisiju, lagano zabrinjavaju. Prije bih znala reći, dok su svi sretni, punoljetni i pristaju, naravno zdrave pameti, na igre i igrice, meni sve štima. Ali ovo sad prelazi granice iole normalnih stvarčica. Nekad je čovjek poštovao i popa i učitelja i doktora i policajca… Ma, sad nitko nikoga ne poštuje. Kao da su nam u svim zanimanjima samo idioti i/ili lopovi ostali. Pogotovo u ovim čelnim, visokopozicioniranim.
Čak sam se voljela i hvaliti šestim čulom, intuicijom, karmom, ku****, palcem, a ispade da sam pogriješila milijun puta. Samo mi osta, kao velika nepoznanica, vitez Vilibor koji laje li laje, kao pas na mjesec, i pogađa. Pa što on jedini na ovim prostorima smije složiti dvije do tri pametne i bez kočnice?!
Baš sam nedavno komentirala s nekim kako je onim Sjevernokoreancima zapravo super. Imaš pet frizura i dva odjela za izabrati. Nosiš to. Šutiš. Odeš u svoju tvorničicu, odradiš smjenu, pojedeš siromašan obrok i svi sretni. Tamo nema izmišljanja, šejkanja, gutanja proteina, a vjerujem ni pretilih.
Cijelu godinu vježbaju svoj „slet“ u čast Velikog Vođinog Rođendana! Situacija im je u nekim segmentima slična našoj, sve neka sirotinja koja radi u neproduktivnom okruženju, služi se zastarjelom tehnologijom, a koliko vidim ni poljoprivreda i nije neka sreća. Brijem da im je birokracija na najjače, skoro kao naša. Sreća njihova, oni imaju samo jednog i jedinog Dragog Vođu. O njemu čitaju samo hvalospjeve i mislim kako nema nekih drugih instant zvjezdica da ih cijele dane bombardiraju što su jele, obukle ili prokašljucale, te koliko im koštaju cipele.
Vjerujem i da su milijun puta sretniji, blaženi u tom svom neznanju. Ne prekapaju po prepunom ormaru psujući dijetu ili one ćevape, ili onu tortu i ne plaču kako nemaju što obući. Ne zamaraju se ni modom, ni šminkom, ni kakvim trendovima. Ništa im nije must have. Vrte se u svom malom kvadratiću ne znajuć za bolje ili gore. Milina!
