Mislim da ću se cijeloga života sjećati jedne posve bezazlene večere koja je na kraju ispala jedna od glavnih, smiješnih crtica u mome životu. Naime, taj put sam na jedno novinarsko druženje povela prijatelja. Zapravo, iskreno rečeno, on mi je više od prijatelja. Da mi se sad brat ne uvrijedi, ali on mi je nekako poput brata. Dapače, on mene i zove Buraz. Dakle, dođemo mi. Naravno kasnimo, jer blesan uvijek nekako kasni, i ušetavamo nespretno na tu večeru. Još se nešto i premještamo sa stola za drugi stol. I taman onako odahnemo, kad moja draga kolegica pukne, gledajući pozorno u pun tanjur, kao da će joj nešto s njega pobjeći: „ Je l’ ti to muž?“
Zgađeni izrazi naših lica, a onda i bujica smijeha, sve su joj rekli. Cijelu noć nas je uporno promatrala. Mi smo se ponašali normalno, onako kako se inače ponašamo, vedro, opušteno, zafrkantski. Nismo pretjerivali, da bi me na kraju pitala je li on peder. Ne, koka. Nije peder. Mi smo stvarno samo prijatelji!
Ne mogu shvatiti zašto muškarac i žena ne mogu biti samo prijatelji. Zašto ne bi mogli? Pa ne mora između svakoga muškarca i svake žene postojati i fizička, i kemijska, i seksualna privlačnost. Pa, barem seksa imamo u izobilju, pa ne moramo naskakati na frendove.
Kao veliki protivnici svaštarenja na Facebooku, iznimno smo obilježili shopping u čast kupnje vjenčanog poklona njegovoj pravoj seki jednim opakim Facebook selfaćem. Naravno, svi su nas lajkali pa i oni koji nas baš i ne lajkaju u stvarnim životima, jer su prirodno shvatili da smo mi nekakav novi par. Čak su se i pokoji komentari zabilježili.
Šteta! A ne da mi se objašnjavati kako je to zapravo bio jedan užasno dug dan za mene, koja inače po defoultu mrzim sve vrste šopinga, ali za njega i seku sam bila spremna 4 sata bezuspješno bauljati iz dućana u dućan. I isplatilo se. Seka je s novim mužem (ups, nema starog, ovaj joj je jedini) pustila oduševljenu suzicu, pa sam sad i ja sretna i puna sebe jer uvijek imam genijalne ideje. Eto, srce mi je puno jer je njegova sestra oduševljena idejom i izvedbom.
Isto tako ne razumijem zašto s bivšim dečkom, mužem, ženom, partnerom ili partnericom ne bismo mogli biti prijatelji? Zašto ne bismo mogli ostati u korektnim odnosima, popiti kavu i našaliti kao nekad? Pa jednom smo ga iz nekoga, možda čudnoga, nekima možda i nerazumljivog razloga, voljeli, zar ne? Zar to ne možemo nastaviti voljeti u nekom drugom obliku? Kad kažem To mislim na karakterne osobine. Dobar čovjek je dobar čovjek, dobar slušač je dobar slušač, samo su se emocije iz jedne dimenzije preselile u drugu. Nije valjda da smo samo voljeli pločice na trbuhu, lijepu guzu ili osmijeh?! Nije se valjda taj netko iz korijena promijenio, onako preko noći? Pa nije. Koliko ja znam vuk dlaku mijenja, ali ne i ćud. Ili sam u krivu i vjerujem u čuda?
