S čašom vina u ruci, po tko zna koji put slušam kako su muškarci, općenito, govna. Netko je malo manje govno, a netko malo više, ali, svejedno govno. Slušam. Slušam njen ogorčeni glas. Neka se sjeta uvlači u kosti. Ali, samo slušam. Klimam glavom… Oprostite na rječniku, ali jedino tako mogu dočarati situacije u kojima se svaka od nas prečesto našla. Nekad se divim ženama koje su uspjele iz prve pogoditi i ubosti kakav dobar primjerak. Više je nas koje pokušavamo, pa svaki put promašimo.
Muškarci. Jesu li oni neke nama totalno nepoznate biljke ili je greška u nama, našim očekivanjima ili možda čak odgoju. Koliko puta ste čekale i čekale i nikako niste dočekale ono za čime ste vapile?
Koliko dugo vam je trebalo da izgovorite kako je dosta i da shvatite kako je vrijeme za krenuti dalje?
Predugo, zar ne?
Koliko puta ste bile pametne i prijateljicama savjetovale upravo ono što se same niste usudile napraviti?
Prečesto, zar ne?
Danas slavim jednu godišnjicu. Godišnjicu kada je u mome hodniku krepala žarulja. Žarulja do koje, uz pomoć stolice, ne mogu dosegnuti. Ljestve nemam. Susjede, hrvatski otuđeno, jedva pozdravim. A ni to svjetlo mi, očito, nije falilo. Bez toliko toga se može u životu, pa i bez jedne žarulje. Slavim godišnjicu u kojoj mi je moja “veza bez veze” rekla pomoći zamijeniti jednu najobičniju žarulju. I nije. Nije napravila još mnogo stvari, ali i one su postale nebitne, upravo poput te žarulje.
Neću vas tješiti kako je to samo život. Nije sramota biti sam. Nije to niti tako strašno, vjerujete mi. Na sebe se uvijek možete osloniti i kad baš pomislite kako ne možete, iz sebe izvučete i zadnji atom snage. Ja sam izvukla i dovukla ormarić. Popela se na njega i zamijenila žarulju. Iako se bojim i pada i visine. Zamijenit ću i promijeniti još puno stvari. Jer to je život. Kome treba muškarac za to?
