Drama Queen: Način je začin

Nisam neki veliki novinar. Niti sam neki veliki pisac, niti neki veliki radijski ili televizijski voditelj. U doticaju sam s istim pa mogu reći kako bar donekle znam o čemu govorim.

Uh, pogledajte me, poput muškarca sam kada je riječ o nogometu. Znam sve i o svemu sudim.

Budući da je ovo ženski portal, pitam vas, žene, sjećate li se jedne Vesne Spinčić-Prelog, Helge Vlahović, Željke Fattorini. Sjećate li se tih televizijskih lica? Sjećate li se tona njihova glasa? Izgleda? Gestikulacije?!

Daljinski u ruci, mijenjam programe. To mi je postao omiljeni hobi, jer od milijun programa – rijetko je koji gledljiv, izuzev serija ili ponekog dobrog, realističnog filma. A biti u toku je apsolutni must have! Ne, ne govorite mi to! Nije to gubitak vremena, ali doista, zanimljivo je to iskustvo, naročito u vrijeme moje svakodnevne razbibrige – gledanja vijesti od 18 sati i 30 minuta do 20 sati.

tv tekst

Čisto fina priprema prije zatupljivanja uma uz sapunice ili reprizu reprizirane serije. Ta, želim se opustiti, odmoriti prije novoga, naporna radnoga dana. Pravi, informirani Hrvati to tako rade. Sjedamo za stol, gledamo u blijedo ozbiljna lica, toplih, srnećih pogleda na našim dalekovidnicama.

Osluškujemo neku novu najavu katastrofe u Domovini. Svi pravi, informirani Hrvati, odgledaju sve tri velike nacionalne kuće u jednome dahu, sve informativne emisije, ušutkujući ukućane, protkani nadom kako će ovaj put čuti nešto dobro. No, moj problem nije u informativnim emisijama i njihovu sadržaju. Moj problem je način.

Način je začin

Način izgovorene riječi, više nego samo značenje riječi.

Nedostaje mi ona pristojnost i školovan glas gospođa, ugodnih oku, s početka priče. Ne mogu se trenutno sjetiti niti jednoga tako televizična muškarca, ali, kako rekoh, ženski smo portal.

Dakle, nejasni su mi nepristojni napadi novinara, na ipak, uvaženoga sugovornika. Pa ne bi mu bio sugovornik, da nije na nekoj od uvaženih funkcija, na koju su ga izabrali, većinom uvaženi, građani Domovine. No, pljujemo po svemu, takav smo narod i što je nama jedna, naoko, uvažena funkcija!? Ništa! Tako ni poštovanja prema njoj nemamo jer nas uvijek brine tko je tko čiji i kako dođe na poziciju. Nije nam važno radi li dobro ili loše.

Najzabavnija su mi prekidanja usred rečenice, povišenih, svađalačkih tonova, gotovo fizičkog zaskakanja kolega novinara, kao u borbi pijetlova. Normalno, uvaženi gost osupnut, u obrambenu stavu, rijetko uspijeva sakriti i čuđenje i zbunjenost. Zaborave se svi eventualni treninzi javnoga nastupa. Odgovori se nekako gube u nadvikivanju i više nisu niti važni, jer boksački meč je u tijeku.

A narodu dajte kruha i igara i on sretan. Jedni hvale uporna i hrabra novinara, a drugi, ovakvi poput mene, zlurado se smješkaju. Što novinaru, što jadnome, uvaženu gostu dok zapliće jezikom, gotovo vičući. Vizualno, savršen dvoboj, pogotovo ako je u pozadini Markov trg.

Idemo korak dalje, pa ćemo reći kako je ljepota subjektivan pojam, ali dikcija bi trebala biti objektivnost bilo koje televizijske kuće, pitanje samopoštovanja jedne televizijske zvijezde, ali i odraz ljubavi prema Domovini i hrvatskom, književnom jeziku. A valjda znamo što bi to bio književni jezik… Pustite sad narodne običaje…

Naglasci, samoglasnici, gutanje slogova…To je definicija televizičnosti?

Ma, mislim o čemu ja tu drvim!? Ni pisana riječ nam nije ništa bolja, unatoč i usprkos pametnim piskaranjima po Instagramima i sličnim mrežama, a od vlastite djece očekujemo petice…

Najnoviji podaci o čitanosti u Hrvata pokazuju da knjige čita tek oko polovice građana, a stravično raste broj onih koje knjiga uopće ne zanima, i to neovisno o financijama, čak 61 posto.