Drama Queen: Nakon mene, potop

Moj Ruski Princ se pobunio jer ga danima nisam spomenula u kolumni. Čudno je to biće. Toliko suprotno od mene, a opet ga volim. Nekad ga toliko volim da bih ga zatukla. Čudno, zar ne?

Danas, u još jednoj od navala posvemašnje dosade, uz zvuke totalno depresivnog Bacha, odbio je čak u shopping! „Nije dobro“, rekoh sama sebi i pustih si razigranog Vivaldija!

Morat ću iskreno priznati, ja tako ne volim slabe ljude. Ne volim one koji stalno nešto kmeče i plaču. One koje gledam kako stoje na mjestu i ne poduzimaju ništa. One koji čekaju i čekaju. I uvijek čekaju nekog drugog da uzme njihov život u svoje ruke.

Ne znam kako im reći da prinčevi na bijelom konju ne dolaze (ili princeze u nekim divnim kočijama) i da nikad neće doći. Kako im reći da nema bogatih muškaraca/žena koji čekaju samo na njih, tako divne, da im ispeglaju onaj minus na kartici. Nema čudesnih dobitaka na lotu ili na kladionici koje će vam donijeti silna putovanja i kupiti stotine kancerogenih krpica iz shopping centara koji su by the way prepuni animalnih uzoraka, kariranog i tko zna čega. J*** te, nema se što kupiti, a da ne ispadneš neka živina. Opet će me svi pitati zbog čega sam cijela u crnini.

Gledam ljude koji rade po 20-tak godina na istom mjestu, gledam ih i ne vjerujem koliko su nesretni. A potražiti nešto novo? Milijun razloga zašto bi to bilo loše, a niti jedan zašto bi to konačno bilo dobro! Gledam ljude kako ne znaju reći ne, ni šefu, ni mužu, ni ženi, a ni ostatku obitelji… A sve pod krinkom pristojnosti, diplomacije ili mira u kući!

Gledam i cijelo ovo društvo. Čitam komentare na ono što je tamo netko tako bitan i važan izjavio. Komentare napisane u fotelji, ispred jadnog programa uz prljav radijator iz neke tvornice koja odavno ne postoji. Hoćemo li ikada reći tim političarima jasno i glasno da odj***! Da nema lijevo, desno, centar… Da je sve to isto! Da više nema rata. Da više nema 41., 91.! Da ne možemo stalno gledati u prošlost, od kralja Tomislava pa do Petra Svačića 1102., Ugarske ili Habsburgovaca!

Hoćemo li reći i mojim divnim Brojnim Poznatima da su, u biti, posve nebitni! Nevažni su.

Što nam je važno? Kad ćemo konačno sjesti i razmisliti što nam je važno? Što želimo dati vlastitoj djeci, nećacima, prijateljima? Ili nas boli dupe –  nakon nas nek bude i potop!