Drama Queen: Ne kuhaš, ne ljubiš

kuhinje

Ono što mi je ovih dana bilo izuzetno interesantno, osim praćenja utakmica naše repke, je i praćenje reklama. Osobito me fascinira ona o onoj šljivi, onoj afričkoj, od koje sve stoji i koja je jedina zaslužna za zabijanje golova. Ma neću se više zamarati Faksom ili sapunicama, nisam trenutno uopće feministična. Danas sam na strani muškoga roda. Ovim napaćenim građevinama kao da nije dosta reklama o super dobicima na kladionica, kao da im nije dosta super mobitela koji nude čudesno gledanje svega i svačega, sad im još i (pod)svjesno tupe kako su nikakvi zabijači. Dosta što su i mjesecima u informativnim programima gledali i slušali riječ pad, u kontekstu Vlade, a sad ih napada i kockasti nosorog uz povik „ne pada“. Teško je živjeti pod takvim stresom dok stišćeš svoju pivicu na ovoj sparini u kockastom dresu. Kao da nervoze nije dovoljno, pa te sad još i te šljive napadaju i to neke tamo afričke! Vjerujem kako ih u kontekstu Afrike podsvjesno zabrine i dužina.

Možda farmaceuti i nisu daleko od istine. Možda Hrvatima upravo to treba. U razgovoru s jednom prijateljicom, onako dubokoumno dotakli smo se i Hrvata i zavodničkog umijeća. Da stvar bude gora, provela je par dana u Italiji, i sva pod dojmom lepršavih Talijana, počela protiv Rvatina. Talijani prilaze, pa se trude, pa su fit, pa ovo, pa ono…Nisam mogla ništa drugo nego se složiti s njenim konstatacijama. „Uleta“ ,bez kojeg promila, nema. Ma da skratim, lijeni, bucmasti, očito u strahu i to je to. Kako bih to potkrijepila, na ljestvici debelih država u Europi Hrvatska je na petom mjestu. Nekako ne mislim kako je do nas Hrvatica. Odakle tolika nesigurnost našim muškarcima? Ne djelujemo tako opasno ili se varam? Zar smo stvarno tako grube, zahtjevne, prohtjevne, umišljene, arogantne…

kul_kuhinjska_pomagla_lid

Što nas danas uopće može osvojiti? Nemam pojma. Srnine ili Modrićeve iskrene suze, pokazivanje emocija? Znam da diploma nije garancija inteligencije, iako bih, onako snobovski, nekoga s diplomom. Ni godine nisu obilježje ozbiljnosti i spremnosti na obaveze. Čak što više, iskreno priznajem, što sam starija to manje želim da me netko tlači. Ne vidim se ničijom praljom ili peglačicom, a još manje zamjenom za maminu kuhinju. Iskreno, ni ne znam kad sam nešto pošteno skuhala.

Zamislite sad, pravog Rvata od 195 cm i 120 kg i mene. Pa ni ne znam čime bih ga nahranila. Koliko kruha, kojeg ne jedem, ili koliko kilograma mesa kupiti? Ne znam kad sam imala na meniju juhu, salatu, glavno jelo, plus desert. I onda mi se potpuno smislenom učini ona „ljubav ide kroz želudac“. Ne kuhaš, ne ljubiš. Ne može jednostavnije, draga. Pa, zato si solo. Ne kuhaš ni sebi, a kako bi tek drugome!? Pogotovo u zemlji petoj po debljini!

Očito, ne voliš ni sebe, dok zaboravljaš žvakati nešto konkretno, uz izliku “gužva na poslu“, a kako ćeš tek onda voljeti drugoga? Posve dramatičan i logičan zaključak, zar ne?